Svjetla Istine

Zapazanje putnika koji se u svemiru raspituje o svome Stvoritelju.

01.12.2009.

Covjek koji je plakao zbog grijeha drugih ljudih

Covjek koji je plakao zbog grijeha drugih ljudi PDF Ispiši E-mail
Saturday, 26 January 2008

NA BOSFORU MU SE STEGLO U GRLU

Bediuzzaman je stalno živio u čežnji, u tuđini, Ili je, pak, cijelu zemlju prisvojio za svoj zavičaj.

Nakon dugo vremena došao je u Istanbul. Želio je da još jednom vidi stara mjesta i utoli čežnju.

I Sarijer je bio mjesto kojeg se uželio. Otišao je, vidio i probudio osjećanja... Vraćao se gradskim prijevozom. Istanbulski Bosfor velikodušno je prostirao svu svoju ljepotu. Kroz prozor autobusa baš kao da je fotografisao dušu te veličanstvene ljepote.

Dubokim izrazom “priređivao je zadovoljstvo svome razmiš-ljanju.” Međutim, šta se desilo? Bediuzzamanove oči i duša, kojima je takav grijeh bio stran, odjednom su počeli plakati. Zbog toga što su na obali Bosfora muškarac i žena, čvrsto zagrljeni, nepristojno koračali... Taj prizor bacio je i zasjenio svu ljepotu Bosfora. Više ga nikakva prirodna ljepota nije mogla utješiti, nije mogao zaustaviti suze.

Plakao je i plakao sve do posljednje stanice...

Zaboravio je svoju tuđinu i čežnju, brinuo se za tuđi grijeh... TOLIKI STEPEN SAOSJEĆANJA

Hajdar Ozarslan bolovao je epilepsiju. Doveli su ga iz njegovog zavičaja Kadinhanija u Denizli kod Učitelja i zatražili da mu on napiše neku hamajliju. Bediuzzaman im je rekao: “Mi ne pravimo hamajlije i slične stvari, ali ja ću ti učiniti dovu, a ti na nju kaži amin! Možda će ti Allah dati ozdravljenje...”

Zatim je podigao ruke i učinio sljedeću dovu: “Gospodaru! Ovaj Tvoj rob je slab, ne može izdržati. Njegovu bolest daj meni, a njemu daj ozdravljenje!”

Nakon ove dove, Hajdar Ozarslan više nikada nije imao napad epilepsije; u potpunosti je ozdravio.

SVAKI ZULUM GA JE RASPLAKIVAO

Jedne večeri Bediuzzaman je bio veoma uznemiren. U teškoj patnji se previjao i bolno plakao i plakao... Učenike koji su mu preko dana dolazili u posjetu pitao je za dunjalučke vijesti. Tek tada je shvatio razlog ovog dubokog bola koji mu je pogodio dušu. Rekli su mu: “Sinoć je u Egiptu, po naredbi predsjednika Nasira, obješeno pet pripadnika Muslimanske braće...”

Brige i muke koje su pogađale islam i muslimane najviše su nanosile bola njegovoj osjetljivoj duši. Kojem god muslimanu se od strane bilo koga nanese zulum, najprije bi njegova unutrina osjetila tegobu.

Govorio je: “Udarci koji su upućeni Islamskom svijetu osjećam da se spuštaju najprije na moje srce!”

“NE ŽELIM LOŠU VIJEST”

Krajem 50-ih godina u Istanbulu rastu aktivnosti na polju štampanja. Čak i u teškim okolnostima Bediuzzamanova djela štampaju se novim pismom.

Međutim, među učenicima koji su se bavili poslom štampanja postojala je neznatna razlika u shvatanju. S jedne strane, riječ je o pokušajima da se iziđe ususret velikoj potražnji za djelima, a s druge strane, o nemogućnosti obezbjeđivanja potrebnog novca na vrijeme.

Mehmet Emin Birindži prenosi: “Brat, zadužen za novac, vodio je veoma precizan račun i zato je kasnio novac za štampariju. Mnogo smo se trudili da promijenimo ovo stanje, ali nismo imali uspjeha. Precizna ćud tog našeg brata nije se promijenila. A to je, pak, kočilo proces štampanja. Ostala braća su me poslala Učitelju da ga izvjestim o ovom stanju i tako obezbijedim iznalaženje rješenja.”

Mehmed Emin Birindži odlazi u Emirdag. Ulazi kod njega, selami ga, ljubi mu ruku i sjeda. Malo kasnije, kada je htio otvoriti temu, Učitelj mu kaže: “Ne želim čuti lošu vijest.” Zato što je ono što je htio reći bilo pitanje nesporazuma, on ušuti. Malo kasnije ponovo želi iznijeti problematično pitanje zbog kojeg je došao. Međutim, Bediuzzaman ga odmah prekida uz riječi da ne želi čuti ništa loše. Kada i prilikom trećeg pokušaja dobi isti odgovor, Mehmed Emin Birindži vrati se nazad bez objašnjenja.

NEKA SE LJUBAV ne poremeti

Bediuzzaman ne želi konflikt, nesporazum, svađu i ogovaranje. Ružnoću koju ni sam nije radio, nije želio vidjeti ni kod svojih učenika. Ionako su postojali ljudi zaduženi da ih međusobno posvade. Posebno u zatvorskom životu duše postaju osjetljive. Da bi se uzdrmala njihova čvrstina pribjegavalo se svim pokušajima i među njih su se ubacivali smutljivci. Bez ikakvog razloga produžavan je sudski proces ne bi li se uzdrmali, ne bi li odustali od svojih principa.

Naspram ovog stanja Bediuzzaman se ovako obraća svojim učenicima: “Čuvajte se! Nemojte da se poremete dosadašnje međusobno požrtvovano bratstvo i iskrena ljubav! Čak i da je koliko zrno, uz zlovolju koja dolazi iz brige i drugih stvari, u situaciji kada naš hizmet Kur’anu i imanu zahtijeva da žrtvujemo dušu, iskreni požrtvovani insani se ne ljute jedni na druge, već, uz krajnju umjerenost i skromnost, grešku pripisuju sebi i trude se da povećaju ljubav i iskrenost. U suprotnom, preuveličavanjem se može nanijeti nepopravljiva šteta. Prepuštam ovo vašoj oštroumnosti, pa ću skratiti.”

“OPTUŽBE I PRIJEKORE PREPUSTITE MENI”

Čovjek koji je plakao zbog grijeha drugih sve međusobne prepirke njegovih učenika, optužbe, prijekore i loše riječi primao je na sebe. Samo da se oni pomire, kaže da će žrtvovati i svoj ugled: “Neka se jedni na druge ne ljute zbog ružnih riječi koje izlaze iz usta njihovih prijatelja uslijed brige i duhovne tjeskobe, ili zbog nefsa i šejtanskih spletki ili zbog nerazumijevanja, i neka ne kažu: ’Dirnuto mi je u dostojanstvo.’ Te ružne riječi ja uzimam na sebe. Neka ne dodiruju vaše nerve. I da imam hiljadu dostojanstava, žrtvovao bih ih za ljubav i iskrenost među mojom braćom.”

Ovo je njegov savjet naspram brige i beznađa:

“Tješiti i usrećiti nekoga znači pojačati duhovnu snagu... Poput požrtvovanog istinskog brata stavljati lijek za međusobne brige i potpunim milosrđem milovati brižno srce. Istinsko i ahiretsko bratstvo među vama ne podnosi vrijeđanje i pristrasnost.

Kada sam vam ja povjerovao svom svojom snagom, znate da sam zbog vas, možda spreman radosno žrtvovati ne samo svoj mir, dostojanstvo i čast, već i svoju dušu. Sigurno to i vidite.

Štaviše, zaklinjem se da su mi osam dana uzastopce plakali i duša i pamet zbog bola koji sam osjetio u srcu uslijed svađe dvojice važnih učenika Nura radi beznačajne sitnice i zbog nanošenja međusobne tuge umjesto podrške: ’Teško meni! Teško meni! O, Milostivi, pomozi! Sačuvaj nas! Spasi nas od zla džin i ins šejtana! Potpunom predanošću, ljubavlju i bratstvom napuni srca moje braće!”’ pogledati

SUDIJA GOSPOĐA HESNA

Gospođa Hesna bila je član porotnog suda u Denizliju. Suđenje je dugo trajalo, bilo je pod jakim pritiskom i nikako da se privede kraju. Sud se našao zatočen između pravde i pritiska. Uprkos tome, gospođa Hesna iskoristila je svoje pravo, nije se odvajala od pravde i oslobodila je Bediuzzamana, kao i njegove učenike.

Gospođi Hesni Bediuzzaman je poslao svoga učenika Alija Ihsana Tolua, kome je rekao slijedeće: “Hesna-hanuma je moj duhovni evlad. Ponesi joj selam od mene i kaži joj da za nju činim dove.”

Kod četvrtog insistiranja Ali Ihsan Tola je pristao i pošao je u Denizli da se vidi sa gospođom Hesnom. Kada se sreo sa njom, rekao je: “Prenosim selam od učitelja Bediuzzamana.”

Gospođa Hesna bila je u haljini koja je u to vrijeme smatrana otvorenom. Najprije se zbunila, zatim obradovala i oduševila. Veoma su je ganule Učuteljeve riječi “duhovni evlad”. Zbog manjkavosti u oblačenju i ibadetu rastužila se i rekla: “Kamo sreće da me je otac dao nekom čobanu u planini, a da me nije školovao...”

Ali Ihsan Tola ju je utješio na slijedeći način: “Da nisi učila i postala sudija, ne bi mogla osloboditi Učitelja i njegove učenike. Samim time ne bi privukla njegovu pažnju i ne bi zadobila njegovu dovu.”

VLASNIK KUĆE ALKOHOLIČAR

Bediuzzaman se spasio zatvora u Denizliju, međutim, nije se izbavio od patnje i kazne. Ovog puta zatraženo je da stanuje u afjonskom srezu Emirdagu.

Posredstvom policije Bediuzzamanu će biti iznajmljena jedna kuća, ali, da bi bio praćen bez problema, ta kuća je, po svaku cijenu, morala biti prekoputa policijske stanice. Pronađena je takva kuća, međutim, njen vlasnik je bio alkoholičar. Rekoše mu da žele iznajmiti kuću za Hodža-efendiju. On upita: “Dobro, ali ja sam neko ko stalno pije. Kako se mogu uklopiti hodža i pijanica? A da li on želi iznajmiti moju kuću?”

Ovaj stav bio je od ljepote anadolskog insana. Shvatio je svoju grešku i mislio je da u takvom stanju ne može biti sagovornik Hodža-efendiji.

Obavijestiše Bediuzzamana o ovome, a on reče: “Dobro, braćo moja, neka bude pijanica! Iznajmite mi tu kuću!”

Jer, Bediuzzaman nije bio protiv pijanice već protiv njegovog pijanstva, a pijanici, pak, imao je samo samilost pružiti.

Bediuzzaman je bio čovjek koji se najlakše selio na svijetu. Zaista je cijelu svoju imovinu lično mogao nositi.

Najzad, preselio se. Domaćin ga je čekao na kapiji. Reče mu: “Rekao si da piješ?” Čovjek se postidje, ali priznade: “Da, hodža, mnogo pijem.”

Čovjek koji je sebe smatrao odgovornim za svaki grijeh otvori ruke i nakon kratke dove pomilova tri puta jadnika po leđima. “Spasit ćeš se, inšallah!” reče.

Čovjek do sabahskog ezana ne mogade oči zatvoriti. U duši se rasplamtjelo osjećanje kajanja koje do tog trena nikada nije bio osjetio...

Ustao je i sa tim žarom pokucao na Bediuzzamanovu kapiju.

Slast tog sabahskog namaza neće moći zaboraviti cijelog života.

MOJ ŠEFIK NE PIJE

Šefik iz Milasa ubio je jednog čovjeka i poslat je u afjonski zatvor na izdržavanje kazne. Bio je sretan čovjek, jer je iz zatvora, koga svako smatra zlom, izišlo dobro. Na tome mjestu, u pravom smislu riječi, pogodila ga je iznenadna sreća.

Uistinu, u zatvoru se upoznao sa Bediuzzamanom i na taj način u mjestu u koje je ušao kao ubica, upoznavanjem Bediuzzamana, postao je jedan osjećajni vjernik koji je obavljao namaz. Nakon odsluženja kazne vratio se u rodni Milas.

Međutim, nije se vratio jedino Milasu, već se, pod utjecajem okruženja, vratio i piću.

Kada je Mustafa Ertugrul iz sela Ćomlekći pored Bodruma išao za Ispartu da posjeti Bediuzzamana, svratio je u Milas i preuzeo selame od dvojice iskrenih učenika.

Mustafa Ertugrul stigao je u Ispartu i posjetio Učitelja. Tom prilikom prenio mu je i selame Halila Ibrahima i Indži Mehmeda iz Milasa. Naravno, o Šefiku, čije je posljednje stanje dobro znao, nije rekao ništa.

Međutim, muršid svoga prijašnjeg učenika ne pušta, jer je njegova osnovna metoda bila saosjećanje, merhamet.

Bediuzzaman, koji je primjer milosrđa upita: “Kako je moj Šefik, šta radi, u kakvom je stanju?”

Ovo je bilo pitanje čiji je odgovor veoma težak, jer Bediuzzaman nije želio čuti negativne vijesti. Nažalost, ovo je bio loš odgovor. Gospodin Šefik ne druguje sa hizmetom kojeg Bediuzzaman toliko voli, već druguje sa alkoholom.

Učitelj baš kao da se pobuni protiv ovog lošeg odgovora: “Moj Šefik ne pije!

Uz selam od mene, kažite mu ovo: Moj Šefik ne pije!”

Učiteljeva poruka stigla je u Milas, ali je nju bilo teško prenijeti Šefiku. No, Hakkov hatar bio je iznad svakog drugog hakka. Rahmetli Mustafa Ertugrul ne zaboravlja ovaj hatar i prenosi emanet.

Kada je već Učitelj rekao da mu se prenese, onda ima neke mudrosti, moralo se prenijeti. Razmišljajući da se glasniku ne čini zlo, prenio je sagovorniku selam i govor.

Učiteljev selam i poruka “Moj Šefik ne pije” odjednom su ga trgnule. Dvije rečenice u jednom trenu su ga uzdigle sa tla u nebesa. Plačnim očima je gledao i na tren razmislio. Pred očima mu dolazi lijepi insan čija ga je samilost jednom obavila...

Rekao je: “Istinu je rekao moj Učitelj. Veoma je ispravno rekao! Da, njegov Šefik ne pije! Ako on kaže da ne pije, nakon ovoga Šefik više neće piti!”

Nakon tog sahata Šefik-bej još jednom i istinski postaje Učite-ljev Šefik i svojim ustima više ne prinese alkohol.

ZMIJA

Ali Osman prenosi od Učiteljevog učenika Siddika Sulejman-efendije: “U stanju sjedinjenosti sa prirodom, Učitelj je na jednom brdu Barle klanjao namaz i učio dovu. U tom trenutku prema njemu je išla zmija dužine oko pola metra. Bediuzzaman joj je bio okrenut leđima, ali, učenici koji su se nalazili iza njega, primijetiše je i poskakaše. Međutim, Zubejir Gunduzalp, sjedeći bliže Učitelju, spriječi ih da reaguju i rukom im pokaza da je ne diraju.

Zmija je prišla i glavom dotakla Bediuzzamanovo džubbe. Siddik Sulejman se veoma uznemirio, ali, opet nije bilo dozvoljeno da se reagira.

Nakon što malo sačeka, zmija još jednom glavom dotače Učiteljevo džubbe. Bediuzzaman i dalje nije prekidao dovu. Kada najzad osjeti i treći zmijin dodir, on joj se okrenu i reče: “Zar ne možeš malo osaburiti?”

Uzbuđenje učenika koji su promatrali ovo dostiglo je vrhunac. Bediuzzaman još malo nastavi sa dovom pa reče: “Zubejire, podigni!”

Zubejir Gunduzalp odmah priđe i podiže sedžadu, a zmija se zavuče u rupu koja se tu nalazila.

Očigledno je Bediuzzamanova sedžada bila prostrta preko zmijine rupe...”

TRUD

Bediuzzaman je lično želio trčati ka svakom hizmetu koji je mogao uraditi, nije volio da svoj posao prebacuje drugima. Ime ovog osjećanja bilo je trud, odanost...

Jednog jesenjeg dana u džamiji u kojoj se nalazio pripreman je ogrev za zimu. Odmah je došao u pomoć učenicima koji su nosili drva. Zagrlio je drva naručjem. Molla Hamid nije mogao izdržati pa je rekao svome Učitelju: “Molit ću, ja nosim, Vi sjednite, nemojte se uznemiravati!”

Učitelj mu je dao jednu izuzetnu životnu lekciju: “Brate moj, gajret ne prihvata da ti radiš, a ja da sjedim... Kada bi znao koliko je revnost hajirli stvar, čak ni jedan minut svoga života ne bi proveo u besposlici!”

Kako lijepo pristaje Učitelju ovo ponašanje, čovjeku koji kaže: “Život je pokret i akcija” i koji na stajanje gleda kao na neku vrstu umiranja...

Uistinu, ovaj stav jeste savjet našeg Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, o postajanju prvakom. Tako kaže Ljepota svih ljepota, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Sejjid (prvak) jednog društva jeste onaj koji tom društvu čini hizmet.”

JA ĆU SE POPETI BESPLATNO U AVION

Bediuzzaman se nalazio u Afjonu. Zubejr Gunduzalp mu reče da Društvo turskih letača vodi u šetnju avionom sve one koji to požele. Učitelj se obradova zbog ove vijesti i reče: “Zubejre, idi i uzmi tri karte da pogledamo zemlju iz zraka!”

Zubejr Gunduzalp ode u Društvo. Cijena karte stajala je 50 lira. Krajem četrdesetih godina ova cifra predstavljala je veoma veliku vrijednost. Zastao je i razmislio. Znao je da je Učitelj ekonomičan život i nerasipanje postavio kao jedan od osnovnih principa. Najzad odluči da se vrati. Bediuzzaman ga upita: “Šta se desilo, Zubejre?” “Učitelju moj, karta košta 50 lira! Zbog toga nisam mogao uzeti, a da se ne konsultujem.” Nakon ovog odgovora, Bediuzzaman ispruži ruke naprijed, sa dlanovima okrenutim jedan prema drugom, i zamahnu pa reče: “Dobro, dobro, ja ću se provozati kada bude besplatno...”

Bediuzzaman je preselio na Ahiret 23. marta 1960. godine u Urfi, i tu je i ukopan. Međutim, nakon 111 dana, u ponoć, izvađen je iz mezara i vojnim avionom prebačen na afjonski aerodrom. Ovim se obistinila riječ izrečena prije jedanaest godina. Kročio je u avion prvi i posljednji put besplatno, i isto tako letio je po afjonskom nebu na koje se prije nije mogao uspeti zbog toga što je cijenu karte smatrao visokom.

03.02.2008.

Poslanica o bratstvu

ČETVRTI SMJER: I u pogledu individualnog života je zulum/nasilje. Saslušaj nekoliko principa koji su osnove ovog smjera:

Prvi: Ukoliko smatraš da su tvoja profesija i tvoje ideje ispravni, imaš pravo i reći "Moja profesija je ispravna" ili “Bolja je od drugih”. Međutim, nemaš pravo da kažeš “Samo moja profesija je ispravna.“ Tajnom : "Istinito zadovoljstvo pored neimaštine je kruna dok oćito nezadovoljstvo otkriva negativnosti."

Tvoji okrutni pogledi i beznačajna, pristrasna razmišljanja i ideje ne mogu biti presuđujuće. Profesiju nekoga drugoga ne mogu prosuditi kao neispravnu.

Drugi princip: Ono što je ispravno da činiš je: “Da sve što kažeš bude istinito. Međutim, nemaš prava govoriti sve ono što je istinito. Sve što kažeš mora biti ispravno. Međutim, nije ispravno da kažeš sve što je ispravno/tačno.” Jer, ponekad savjeti čovjeku koji nije čistih i plemenitih misli poput tebe, mogu rasrditi i izazvati suprotne reakcije.

Treći princip: ukoliko želiš učiniti neprijateljstvo, onda ga učini prema neprijateljstvu u svom srcu; pokušaj da ga iščupaš iz srca. Uz to pokušaj da prevaspitaš one koji tebi najviše nanose zla, to jest svoj nefs sklon činjenju zla te nefsane strasti i haram želje. Za ljubav tog zlobnog nefsa nemoj biti dušmanin prema mu’minima. Ukoliko želiš pokazivati neprijateljstvo, nevjernika i kafira je mnogo, njima budi dušmanin. Da, kao što je svojstvo ljubavi dostojno/vrijedno voljenja, tako je i osobina neprijateljstva prije svega zaslužna neprijateljstva. Ako protivnika želiš pobjediti njegovo zlo uzvrati dobrim. Jer, ukoliko i ti uzvratiš zlim, mržnja će se povećati. Ukoliko naizgled i bude pobijeđen u srcu će stvoriti zlobu i neprijateljstvo će se nastaviti. Ukoliko uzvratiš dobrotom, pokajat će se, postat će ti prijatelj. Prema pravilu "Ako počastiš plemenitog pridobio si ga, a počastiš li nevaljalog pobunit će se (uzoholit će se)"

Karakteristika mu’mina je da bude plemenit. Tvojim dobročinstvom ga pridobijaš. Ako je naizgled i loš, u pogledu imana je dostojanstven. Da, puno puta se desi da govoreći lošem čovjeku:”Ti si dobar, ti si dobar”, i sam postane takav, te dobrom čovjeku:”Ti si loš, ti si loš”, zaista postane loš. Ako je tako: poslušaj Kur’anske svete principe : ".. prolazeći pored onoga što ih se ne tiće, prolaze dostojanstveno;"(Al-Furkan, 72) " A ako preko toga pređete i opravdanje prihvatite i oprostite, pa - i Allah prašta i samoilostan je." (At-Tagabun 14) sreća i spas je u njima.

Četvrti princip: oni koji su pakosni i u kojima postoji neprijateljstvo čine zulum i nasrću na Allahov rahmet, i na brata mu’mina i na svoj nefs. Jer, podlost i neprijateljstvo dovode nefs do bolne patnje. Čovjek muči svoj nefs i nanosi mu zulum patnjom koja nastaje gledajući blagodati protivnika, te bolima nastalim uslijed straha. Ako se, pak, neprijateljstvo javi islijed zavisti i ljubomore, onda je to u potpunosti patnja. Jer zavist najprije zavidljivca izgriza, gori, slama. Međutim, onaj prema kome je upućena ljubomora ili će imati jako neznatne štete ili je neće uopće imati.

Način oslobađanja zavisti: neka zavidljivac porazmisli o kraju onoga na čemu zavidi, sve dok ne shvati da je ovosvjetska ljepota i snaga i veličina onoga što pripada konkurentu prolazno i privremeno. Daje malo koristi, a mnogo muke. Ako se, pak, odnosi na ahiretske osobine, pa na njima se ionako ne može zavidjeti. Ako čak i na njima pozavidi, onda je ili licemjer, ahiretsku zaradu uništava na ovom svijetu, ili pak smatra da je osoba na koju je ljubomoran licemjer, i tako čini nepravdu i zulum.

Uz to ako se konkurentu desi nesreća osjeća zadovoljstvo i ne raduje se njegovim nimetima, te se tako ljuti na sudbinu i Allahov rahmet koji mu ih udjeljuju. Kao da kritikuje sudbinu i protivi se rahmetu. Onaj koji kritikuje sudbinu bije glavom u nakovanj, lomi je. Onaj koji prigovara rahmetu ostaje lišen rahmeta.

U koju li to savjest, a da nije pokvarena, može stati, i koji insaf može prihvatiti godinu dana uzajamnog neprijateljstva i zlobe, koje nije vrijedno čak ni jednog dana podnošenja? No, za zlo koje ti dođe od brata mu’mina, ne možeš ga osuđivati, potpuno ga njemu pripisavši. Jer: Najprije u tom zlu i sama sudbina ima jednog udjela. Taj udeo sudbine treba izdvojiti i sa razumjevanjem mu /tom udjelu/ uzvratiti.

Drugo: izdvojivši i udeo nefsa i šejtana, ne treba se prema toj osobi odnositi neprijateljski, već se sažalivši na poraženi nefs, treba ga žaliti i očekivati da će se pokajati.

Treće: ti sagledaj nedostatak svog nefsa, koji ne vidiš ili koji ne želiš da vidiš, pa jedan udeo i njemu daj. Ako prema preostalom jednom malom udjelu odgovoriš i postupiš velikodušno, oprostivši, čime ćeš najsigurnije i najbrže pobjediti protivnika, spasit ćeš se zuluma i štete. U suprotnom, ćeš poput pijanog, ludog Jevreja draguljara koji parčiće stakla i leda kupuje cijenom dijamanata, i prema prolaznim, iščezavajućim, privremenim, bezvrijednim, ovodunjalučkim poslovima se odnosi stravično pohlepno i sa stalnom pakošću i neprijateljstvom zamišljajući kao da će vječito skupa ostati na ovom svijetu. Ovo je naravno strašna okrutnost ili pak pijanstvo, te neka vrsta ludila…

Eto, ako voliš sebe, ne otvaraj puta da u tvoje srce uđe ovako škodljivo neprijateljstvo i ideja o osveti. Ukoliko ti je pak i ušlo u srce ne slušaj šta ti govori. Poslušaj šta kaže sljedbenik istine Hafiz-i Širaz: “Svijet nije takva imovina koja je vrijedna rasprave.” Jer: zbog toga što je privremen i prolazan, nema vrijednosti. Ako je ovako ogromni svijet takav, shvatit ćeš kojiko su dunjalučki poslovi sitni i bezvrijedni!… Još je i rekao:“Dvije riječi tumače i zarađuju rahatluk i spokojstvo dva svijeta: prema prijatelju se ponašati velikodušno i plemenito, prema neprijatelju se odnositi miroljubivo."

Ako kažeš: “Volja nije u mojim rukama, u mojoj prirodi postoji neprijateljstvo. Teško su me povrijedili, ne mogu odustati.”

Odgovor: Ukoliko loša narav i ružne osobine nisu došle do izražaja, i ne dođe do nečega poput gibeta, te ukoliko shvati svoje greške, ne može naškoditi. Pošto volja nije u tvojim rukama te ne možeš odustati, a tvoje shvatanje sopstvene krivice koja je u stvari neka vrsta duhovnog kajanja, te vid jedne skrivene tevbe i prećutnog / neispoljenog istigfara i tvoje shvatanje da u tom pogledu nisi u pravu će te spasiti šera te tvoje osobine zavisti i ljubomore. Ionako smo ovaj dio pisma napisali kako bi postiglo duhovni istigfar; kako nepravdu ne bi smatrao pravdom; protivnika koji je u pravu smatrao nepravednim.

Jedan događaj koji je vrijedan pažnje: Jednom sam kao posledicu ove pakosne i zlobne pristrasnosti vidio kako jedan pobožni alim, iskrenog alima koji nije dijelio njegove političke ideje i razmišljanja potcenjuje i omalovažava do stupnja optuživanja za nevjerstvo. Te munafika koji je dijelio njegova politička razmišljanja s poštovanjem veličao. Eto od ovako strašnih posljedica politike sam se uplašio i rekao: "Eűzu billahi mineššejtani vessijase" od tada sam se povukao iz političkog života.

02.02.2008.

Poslanica o bratstvu

TREĆI SMJER: Na osnovu tajne ajeta "I nijedan griješnik neće grijehove drugog nositi,..." ( Fatir, 18) koji izražava potpunu pravdu, ako se prema mu’minu, zbog njegove jedne loše osobine, odnosimo i neprijateljski i sa prezirom, što je u stvari negiranje i odbacivanje njegovih lijepih osobina, onda je to ogromna nepravda.

Također snagom ajeta "Čovjek je uistinu nepravedan..." (Ibrahim, 34) uslijed zamjeranja i ljutnje na jednog mu’mina, proširivanje neprijateljstva na ostalu rodbinu, se smatra veoma velikim zulumom. Ako te Šerijat i islamska mudrost upozoravaju na to, kako onda sebe možeš smatrati da si u pravu i kako možeš reći, "Ja sam u pravu " ?

U pogledu istine razlozi neprijateljstva i ono što je loše i zlo su zgusnuti i neprozirni poput zla i zemlje; ne mogu se prenositi i reflektovati na druge. Druga je stvar ako neko drugi prihvati njih i počini zlo. Dobrota koja je uzrok ljubavi jeste nur, kao što je i sama ljubav; Svojstvo im je prenošenje i reflektovanje na druge. Zbog toga je i izreka: “I prijateljev prijatelj je prijatelj”,postala poslovica. Zbog toga je i poslovica:” Zbog ljubavi prema jednom oku, voli se mnogo očiju", poznata u svim jezicima.

Dakle, ej ti okrutni čovječe! Pošto je istina ovakva, ukoliko si pravedan shvatit ćeš koliko je suprotno istini pokazivati neprijateljsatvo prema rodbini ili nedužnom bratu čovjeka kojeg ne voliš.

01.02.2008.

Poslanica o bratstvu

DRUGI SMJER: uz to i u pogledu mudrosti/razboritosti je zulum. Jer, poznato je da su zloba i ljubav suprotnosti poput svjetlosti i tame. Oboje, u potpunom smislu se ne mogu naći zajedno jedno sa drugim.

Ukoliko se muhabbet uslijed svog prioriteta, istinski nađe u jednom srcu, tada je neprijateljstvo figurativno, pretvara se u sažaljenje. Da, mu’min svoga brata voli i mora voljeti. Međutim, zbog onog lošeg u njemu samo ga sažaljeva. Trudi se da to popravi, ali ne silom već dobrotom. Zbog toga se čvrstim Hadisom kaže: “Ne smije dozvoliti mu’min da, naljutivši se na drugog mu’mina, sa njim ne govori više od tri dana."

Ukoliko, pak, preovladavaju uzroci neprijateljstva i u potpunom smislu se nađu u jednom srcu, tada muhabbet / ljubav biva nestvarna/figurativna, poprima oblik dvoličnosti i ulagivanja.

Ej nepravedni, okrutni čovječe! Sad pogledaj, koliki je zulum biti pakostan i neprijatelj prema bratu mu’minu. Jer, ako kažeš da su mali bezvrijedni kamenčići vrijedniji od Kabe i veći od Džebeli Uhuda, pokazat ćeš veoma ružnu nesvjesnost. Isto tako, ako imaš pameti shvatiti ćeš da, dok mnoga svojstva Muslimana, kao što su iman koji je u obliku Kabe i Islam koji je veliki poput Džebel-i Uhuda, trebaju ljubav i slogu, u imanu i Islamu odabrati i osvrćati se na sitne nedostatke koji izazivaju dušmanluk prema mu’minu, a koji su u obliku sitnog kamenja je u tolikom stepenu okrutnost i nerazboritost i veoma veliki zulum.

Da, svakako da u imanu vjerovanje u Božije jedinstvo traži i da sva srca budu jedno. Pa i jedinstvo u vjerovanju iziskuje i jedinstvo u društvenom životu. Boraveći sa nekom osobom u istom taboru shvatit ćeš da se prema njemu razvija prijateljski odnos. I pošto se nalazite pod zapovjedništvom istog pretpostavljenog između vas postoji prijateljska veza. I ako se nađete u istom mjestu, prema njemu ćeš osjetiti bratski odnos. Da, ti to ne možeš poreći. Međutim, nurom i razumom koji ti daje iman i u broju Allahovih imena koja ti pokazuje i na koja ti ukazuje, postoje jedinstvo i sloga i bratske povezanosti. Naprimjer:

Obojici vam je: Stvoritelj/Halik jedan, Vladar/Malik jedan, Obožavani/Mabud jedan, Obskrbitelj/Razik jedan..jedan, jedan, jedan, sve do hiljadu jedan i isti. Uz to vam je i Pejgamber isti, din vam je isti, Kibla vam je ista..isto, isto, do sto jedno, isto. Potom, selo vam je isto, Zemlja vam je ista, domovina ista.. do deset jedno, isto. Ovoliko isto i jedno iziskuje i vahdet i tevhid, jednodušnost i slogu, ljubav i bratstvo. I dok postoje duhovni lanci koji povezuju univerzum i nebeska tijela u njemu, odabrati nešto što je poput bezvrijedne i slabe paučine što će biti uzrok razdora i podjele, zlobe i neprijateljstva, i na taj način prema mu’minu postupiti i odnositi se pakosno i dušmanski, koliko je nepoštovanje prema vezi jedinstva i omalovažavanje razloga za bratstvo, i u kom je stupnju zulum i nepravda prema toj bratskoj povezanosti, ukoliko ti srce nije zamrlo i um ti se nije ugasio shvatit ćeš…

31.01.2008.

Poslanica o bratstvu

Poslanica o bratstvu

PRVI DIO

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
"Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata..." ( Al-Hugurat, 10 )
"Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prijatelj prisni postati." (Fussilet, 34)
"... koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju - a Allah voli one koji dobra djela čine:" ( Al-i Imran, 134)

Pristrasnost, inat i zavist su uzrok razdora i podjele, pakosti i neprijateljstva. Sa stanovišta istine, mudrosti, islama, osobnog i društvenog života, te duhovnog života je ružno i odbačeno, štetno i predstavlja nasilje. Za čovjekov život je otrov.

Iz mnoštva smjerova ove istine, objasnit ćemo njih šest.

PRVI SMJER: U pogledu istine je zulum / nasilje.

Ej nepravjedni, okrutni čovječe, koji gajiš pakost i neprijateljstva prema mu’minu. Kao što znaš koliko je veliki nasilnik čovjek koji želi potopiti brod ili spaliti kuću u kojoj se nalaziš ti i sa tobom zajedno devet nedužnih osoba i jedan zločinac.. Vikat ćeš da se njegov zločin čuje do neba. Čak i da je jedna nedužna osoba i devet zločinaca u njemu, taj brod se ni po kakvom zakonu pravde ne može potopiti.

Isto tako: u tijelu mu’mina koje je jedna kuća Rabbanijeva i brod Illahijev, u kome se nalazi, ne devet, već sigurno dvadeset čistih svojstava poput, imana, islama, lijepih susedskih odnosa, odnošenjem prema njemu pakosno i neprijateljski zbog jednog zlobnog svojstva, tvoja želja ili pokušaj, potapanja i spaljivanja, rušenja i davljenja duhovne kuće tog tijela je također podlost i svirepo nasilje.

30.01.2008.

Kratke Rijeci - Osma Rijec

OSMA RIJEČ

    Ako želiš razumjeti ovaj svijet, duh čovjeka u njemu, te suštinu vjere kod čovjeka i njene vrijednosti i ako želiš razumjeti, koji duh čovječanstva spasava od tame i koji otkriva tajnu tog svijeta, te ako želiš razumjeti da, ukoliko ne bi postojalo Istinske Vjere, ovaj bi svijet bio jedan zindan, a da je nevjernik najnesretnije stvorenje, tada poslušaj ovu simboličnu pripovjed.

   U davna vremena su dva brata zajedno krenula na dugo putovanje. Putujući, put se razdvojio na dva dijela. Pored tog raskrsća su ugledali jednog ozbiljnog čovjeka. Upitaše ga: “Koji je put bolji? On im je rekao:  Na putu koji vodi desno obavezno je pokoriti se zakonu i redu. Ali u toj teškoći postoji jedna sigurnost i sreća.  Što se tiče puta koji vodi lijevo tu je potpuna sloboda. Međutim, u toj slobodi postoji jedna opasnost i nevolje. Sada je na vama sloboda izbora.”  Nakon što je to čuo brat koji je posjedovao lijepu narav, krenuo je desnim putem izgovarajući i prihvatio je da slijedi red i poredak. Drugi brat, koji je bio nemoralan i glup, samo radi slobode je izabrao lijevi put. Pratimo sada u mašti ovog čovjeka koji je naizgled u lahkom ali ipak u duhovno teškom položaju. Dakle, ovaj čovjek je prešao brda i doline dok nije stigao u jednu praznu pustinju. Odjednom je začuo jedan strašan glas. Vidio je tada strašnog lava koji je izašao iz hrastove šume i napao ga. I on je pobjegao. Došao je do jednog praznog bunara, dubokog šezdeset aršina. Iz straha se u bacio njega. Pao je do polovice, onda je rukom dohvatio jedno drvo i za njega se zakačio. To drvo je imalo dva korjena koja su se zelenila na zidovima bunara. Dva miša, jedan bijeli a drugi crni, su se okmili na ta dva korjena i sjeku ih. Pogledao je prema gore i ugledao da lav, poput stražara, stoji kod bunara i čeka. Pogladao je prema dolje i unutra ugledao strašnu aždahu. Podigla glavu i približila se njegovoj nozi koja je bila na visini od trideset aršina. Usta su joj široka poput bunarskog otvora. Pogledao je po zidovima bunara i vidio da su ih okružili opasni insekti koji ujedaju. Pogledao je na vrh stabla i vidio da je to drvo smokve. A na vrhu drveta raznovrsni slasni plodovi, od oraha do nara.  Eto, taj čovjek, uslijed svoje loše namjere i nerazboritosti, ne može da shvati da ovo nije neko obično djelo. Ova djela ne mogu biti slučajna. U tim čudnim djelima postoje neobične tajne. I nije mogao dokučiti da postoji onaj koji tim djelima upravlja. Iako su njegovo srce, duša i razum tajno jaukali zbog tog položaja, njegov nefs-i emare se pretvarao kao da ništa nije bilo, i zatvorivši uši pred vapajem duše i srca, varajući sam sebe, počeo je jesti plodove sa stabla kao da se nalazi u nekoj bašči. Međutim, dio tih plodova je bio otrovan i štetan.  U jednom uzišenom hadisu Uzvišeni Allah Kaže To jest: "Ja sa svojim robom postupam onako kako me on spozna." Eto, taj nesretni čovjek, zbog svoje loše namjere i gluposti je smatrao da je ono što je vidio sušta istina. I tako je bio tretiran, tretira se, i ubuduće će biti tretiran! Niti umire da se spasi …niti živi, tako se pati u muci. I mi ćemo tog nesretnika ostaviti u muci, i pogledati stanje drugoga brata.

   Eto, ta blagoslovljena i pametna osoba ide. Ali ne pati poput njegovog brata. Jer, budući da je lijepog morala, on razmišlja, mašta o lijepim stvarima. Sam je sebi drug. A uz to se i ne pati poput njegovog brata. Jer on zna za red i pokoran je. Zato mu se olakšava. Slobodno se kreće u miru i sigurnosti.

   Naišao je na jednu bašču. U njoj lijepo cvijeće i voće, a pošto je niko ne uređuje, mogle su se naći i neke nečiste stvari. I njegov je brat bio ušao u jednu takvu bašču. Međutim, on je obratio pažnju i zadržao se na tim poganim stvarima, te je pokvario svoj stomak. Izašao je i otišao ne odmorivši se. Ali ovaj drugi je postupao po pravilu: ” U svemu vidi samo ono što je lijepo”, te tako nije uopšte obraćao pažnju na loše stvari. Od onog što je dobro imao je lijepih koristi. Poslije dobrog odmora polazi.  Putujući, isto tako poput svoga brata, došao je u jedno veliko polje. Iznenada je čuo glas lava koji ga je napao. Uplašio se ali ne koliko i njegov brat, jer je razmišljo na lijep način i umno: “Postoji vladar ovoga polja. I vjerovatno je i ovaj lav sluga koji je pod njegovim nadzorom.” Razmišljajući na taj način, utješio se. Ali opet je pobjegao sve dok nije naišao na bunar u kome nije bilo vode dubok šezdeset aršina i bacio se u njega. Kao i njegov brat zaustavio se na sredini zakačivši se za drvo. Ostao je da visi u zraku. Ugledao je da dvije životinje sijeku dva korjena tog drveta. Pogledao je gore, ugledao je lava. Pogledao je dole, ugledao je aždahu. Vidio je kao i njegov brat jednu čudnu situaciju. I on je osjetio užas ali hiljadu puta manji nego li njegov brat. Jer njemu je njegova lijepa priroda dala lijepu ideju, a ona mu je sve lijepim učinila.

  Stoga je razmislio na slijedeći način: ova čudna djela imaju veze jedni sa drugim. Uz to se čini kao da su u svom kretanju podložna jednoj zapovjedi. Ako je tako, u tim djelima ima jedna tajna. Da, svi oni se kreću pod zapovješću Jednog Tajnog Presuditelja. Ako je tako, ja nisam sam. Taj skriveni Hakim gleda na mene, iskušava me i poziva, i upućuje na određeno mjesto radi određenog cilja.

   Iz tog slatkog straha i te lijepe ideje proizilazi jedna znatiželja: “Ko li je Onaj koji želi da me iskuša i ko želi da Ga upoznam i ko je Onaj koji ovim neobičnim putem vodi ka jednom cilju?” Poslije se iz radoznalosti da Ga spozna pojavila ljubav prema Onom ko posjeduje tajnu. I iz te ljubavi se pojavila želja za otkrivanjem tajne. A iz te želje se pojavilja volja za postizanjem lijepog stanja koje će se dopasti i zbog kojeg će postići zadovoljstvo Vlasnika tajne/talismana.

   Potom je pogledao prema vrhu drveta i ugledao stablo smokve. A na njenom vrhu obilje plodova, na hiljade raznovrsnih voćki. U tom trenutku sav njegov strah je isčezao, jer je pouzdano shvatio da je ovo smokvino stablo jedan sažetak, jedan pregled, jedna izložba. Bit će da je onaj Skriveni Presuditelj mudžizom sve uzorke voća iz vinograda i bašče stavio na to stablo i to stablo ukrasio tako kao da ukazuje na razne vrste hrane koja se nudi njegovim gostima. Inače, samo jedna vrsta stabla ne može davati plodove hiljadama drugih vrsta.

  Potom se ovaj čovjek počeo moliti. Sve dok mu se nije nadahnulo šta je ključ tajne. Uzviknuo je: “Hej Vladaru ovih mjesta! Ja imam sreću da pripadam Tebi. Kod Tebe tražim utočište, i sluga sam Tvoj. želim Tvoje zadovoljstvo i tragam za Tobom.” Nakon ove molitve se najednom rastavio zid bunara i ukazala su se vrata u prelijepu, veličanstvenu bašču. Usta aždahe preobratila su se u ta vrata, te su i lav i aždaha primili lik dva poslužitelja koji ga pozivaju unutra. Štaviše, taj lav je primio oblik konja koji mu je potčinjen.

Eto, hej moja lijena dušo! Hej moj zamišljeni druže!

  Dođite da uporedimo položaj ove dvojice braće. Da vidimo i saznamo kako sklonost ka dobroti donosi dobro, a sklonost ka zlu donosi zlo.  Pogledajte, nesretni putnik lijevog puta svakog trenutka može da upadne u usta aždahe, drhti, dok je onaj sretnik pozivan u plodne i raskošne bašče.

  Uz to onom nesretniku srce prska usred bolnog užasa i ogromnog straha, dok ovaj sretnik unutar jedne prijatne pouke, slatke strepnje, jednog dragog znanja posmatra i promatra one neobičnosti. Uz to onaj nesretnik podnosi muke straha, beznađa i samoće, a onaj sretnik uživa u prijateljstvu, nadi i željama.
Uz to onaj nesretnik sebe vidi poput zarobljenika i žrtvu napada svirepih divljih životinja, a onaj sretni čovjek je jedan uvaženi gost, koji se zabavlja u društvu zadivljujućih sluga Plemenitog Domaćina čiji je on gost.
Uz to onaj nesretnik jedući naizgled ukusne, a u suštini otrovne plodove ubrzava svoju patnju. Jer, ti plodovi predstavljaju uzorke. Dozvoljeno je probati kako bi poručivši stvarne plodove postao kupac. U suprotnom nije ih dozvoljeno progutati poput životinje. I što se tiče onog sretnika, on hranu kuša i shvata o čemu se radi. Odugovlači sa jelom i uživa u iščekivanju.

  Dok je onaj nesretnik sam sebi načinio nepravdu. Jednu, poput dana, lijepu zbilju te jedno sjajno stanje, nesmotrenošću sebi pretvara u taman i mračan strah u obliku Džehennema. Niti je zaslužan milosti, niti se ima pravo na koga žaliti.

  Na primjer: kao što jedan čovjek koji izražava nezadovoljstvo uživajući u lijepoj bašči među prijateljima, ugodnom gozbom letnje sezone, opijajući se prljavim napitcima zamišlja da je neodjeven usred zime, okružen divljim životinjama, pa počne vikati i plakati, nije dostojan milosti, sam sebi čini nepravdu, a prijatelje vrijeđa i ponižava vidjeći ih kao divlje.

  Eto, i ovaj nesretnik je takav, a što se onog sretnika tiče on vidi realnost, a ona jeste lijepa. Shvatajući ljepotu stvarnosti ukazuje poštovanje prema savršenosti Onoga kome ta istinska stvarnost pripada. Zavrijeđuje Njegov Rahmet. Dakle tajna kur’anske odredbe:"Znaj da ti zlo dolazi od tebe samog, a dobro od Allaha”, biva rasvijetljena. Ako i druge razlike slične ovim razaznaš, shvatit ćeš: onom prvom je njegov nefs-i emare njemu spremio jedan duhovni Džehennem, a onom drugom njegovo lijepo prijateljstvo i lijepo pozitivno razmišljanje te lijepe osobine i lijepo shvatanje su mu pružili veliko dobročinstvo, sreću, te jednu sjajnu pravednost i obilje. Hej, moj nefsu, i ti čovječe koji zajedno sa njim slušaš ovu priču!

   Ukoliko ne želiš biti onaj nesretni brat i želiš biti onaj sretni brat poslušaj Kur’an i budi pokoran Njegovim odredbama, za Njega se prilijepi i postupaj prema Njegovim odlukama.

   Ukoliko si shvatio istine ove alegorične priče, onda vjersku realnost, ovaj svijet, čovjeka i iman možeš adaptirati prema njoj. Ono glavno ću ja reći. Pojedinosti i finese ti sam izvuci.

   Eto pogledaj! Jedan od ona dva brata ima duh vjernika i srce dobrih ljudi. Onaj drugi posjeduje duh kafira i srce pokvarenjaka. A što se tiče ona dva puta, desni put je put Kur’ana i imana. Lijevi je put pobune i nezahvalnosti. A bašča na tom putu je prolazni socijalni život unutar ljudske zajednice i civilizacije u kome se zajedno nalazi dobro i zlo sve ono dobro i loše, čisto i prljavo. Pametan čovjek je onaj koji postupa po pravilu i ide smirenim srcem. A što se tiče one pustinje, ona je ova zemlja i ovaj svijet. Onaj lav predstavlja smrt i edžel. Onaj bunar predstavlja čovjekovo tijelo i vrijeme života, a ona dubina od šezdeset aršina je šezdeset godina što je u stvari prosječan život i život većine.

   A ono drvo predstavlja trajanje života i materijalni život. A ona crna i bijela životinja su noć i dan. I usta one aždahe su kabur koji je put u berzah i uvod u Ahiret. Ali ta usta za mu’mina predstavljaju kapiju koja se iz zindana otvara u bašču. A oni insekti štetočine simboliziraju ovosvjetske nevolje. Međutim, oni su za mu’mina u vidu slatkog Allahovog upozorenja i Allahove blagonaklonosti, da ne bi utonuo u san gafleta. Plodovi na onom drvetu su ovodunjalučki nimeti koje je Plemeniti Apsolutni Gospodar stvorio kao listu ahiretskih plodova te plodova koji predstavljaju upozorenje i slični su ahiretskim nimetima, a ujedno i pozivaju kupce džennetskih plodova. Uporedo s tim što je drvo jedno a daje različite plodove, upućuje na pečat Allahove Moći i pečat Allahovog Gospodarstva i na pečat Vlasti Uzvišenog.  Jer, “Od samo jednog nečeg načiniti sve” znači, samo od zemlje stvaranje svih biljaka i plodova, samo od vode stvaranje svih životinja, te od jednostavnog jela stvaranje svih životinjskih organa. Uporedo s ovim “Iz svega načiniti nešto” to jest, od raznorazne hrane kojom se živa bića hrane, vještina stvaranja mesa koje je svojstveno određenom živom biću, kao i tkanja njihove posebne kože, što predstavlja osoben pečat koji se ne može oponašati i koji pripada samo Sultanu od Iskona i Vječnosti.

   Da, načiniti od nečega sve i sve načiniti jednim, svojstveno je samo Stvoritelju svega te predstavlja dokaz i znak koji pripada Onome koji sve može. A talisman predstavlja tajnu mudrosti stvaranja koja se otvara tajnom imana, i taj ključ jeste. A pretvaranje usta aždahe u kapiju bašče je znak da: dok za one koji su u zabludi i za silnike kabur predstavlja kapiju koja se otvara prema tijesnom mezaru koji je poput trbuha aždahe i poput zindana unutar strahota i zaborava, za sljedbenike Kur’ana i one koji su u imanu je kapija koja je otvorena iz dunjalučkog zindana u vječne vrtove, iz mjesta ispita u džennetske bašče, iz životnih tegoba ka milosti Milostivog. Pa čak i to što se onaj strašni lav preobraća u blagog slugu i pokornog konja, ukazuje na to da je smrt za sljedbenike zablude vječiti bolni rastanak od svih dragih stvorenja.

  Dok smrt, pripadnike zablude uzima i odstranjuje iz lažnog dunjalučkog Dženneta i nastanjuje ih i zatvara u strašni usamljeni zindan mezara, za sljedbenike Upute i Kur’ana je sredstvo pomoću kojeg će se susresti sa ahbabima i starim prijateljima koji su otišli na drugi svijet. Uz to i sredstvo ulaska u istinsku postojbinu i u mjesto vječite sreće. Kao i poziv iz dunjalučkog zindana u džennetske bašče. Pa još i čekaonica u kojoj se čeka radi uzimanja nagrade za svoju misiju, kojom daruje Rahman-i Rahim usled svoje dobrote. Pa je još i jedno oslobađanje od teškoća ovosvjetskih obaveza. Uz to je i odmor od ibadeta i učenja i spremanja za ispit.

  Ukratko: Ko god prolazni život uzme za temeljni cilj, on je u suštini u Džehennemu, iako se čini kao da je Džennetu. I ko god da se ozbiljno usmjeri ka vječnom životu, on postiže sreću na obadva svijeta. Ma koliko da mu je ovaj svijet loš i tegoban bio, zato što ga vidi i doživljava kao čekaonicu za Džennet, podnosi ga i izgleda mu lijepo, te strpljivo zahvaljuje Allahu.

30.01.2008.

Kratke Rijeci - Sedma Rijec

SEDMA RIJEČ

    Ukoliko želiš da shvatiš koliko su značajna dva talismana koji otkrivaju nejasnu tajnu ovog univerzuma, otvaraju vrata sreće duši čovječijoj, otklanjaju teškoće. I strpljivo se uzdati i osloniti na tvog Halika/Stvoritelja i zahvaljivanjem činiti dovu i moliti od Opskrbitelja, koliko su, poput tirijaka, dva korisna lijeka. I Kur’an slušati, Njegovim odlukama se pokoravati, klanjati namaz, ne činiti grijehe; koliko je, na putovanju u vječnost, jedna dragocjena, značajna, od velike vrijednosti, sjajna i raskošna karta, jedna priprema za ahiret, svjetlost kabura, ako želiš shvatiti poslušaj i pogledaj ovu pripovjed:

Jednom jedan vojnik na bojnom polju i u borbi, u odlučujućem trenutku da uspije ili izgubi, zapada u mnogo strašno stanje. Eto ovako: Ranjen sa desne i lijeve strane sa dvije strašne duboke rane, a iza njega ogroman lav, kao da će nasrnuti na njega, čeka. Ispred njegovih očiju je postavjeno jedno vješalo, sve one koje on voli vješanjem uništava. I njega isto čeka. I uporedo sa ovakvim stanjem predstoji mu dugo putovanje. Sprovode ga iz zemlje. Dok je ovaj nesretnik, u ovako jadnom stanju, očajno razmišljao, sa njegove desne strane, ukazao se, poput Hidra dobronamjeran, blagosloven čovjek. Pa mu kaže: ”Nemoj biti očajan! Dat ću ti dva talismana, naučit ću te. Ako ih lijepo budeš koristio, onaj lav, će se pretvoriti u pokornog konja. I ono vješalo će se preobratiti u prijatnu ljuljašku koja će ti koristiti za lijepo raspoloženje i izlet. 

  I još ću ti dati dva lijeka. Ako ih dobro upotrijebiš, one dvije zasmrdjele rane će se preobratiti u dva ljupka cvijeta, takozvane Ruže Muhammedove (A.S.M.) I dat ću ti jednu kartu. Njom ćeš, kao da letiš, put od jedne godine preći za jedan dan. Eto, ako ne vjeruješ, isprobaj malo, toliko da shvatiš da je tačno.” Uistinu, isprobao je jedan dio. Da, i ja, to jest ovaj jadni Said, to potvđujem. Zato što sam malo isprobao. Vidio sam da je prilično tačno. Nakon toga, odjednom je vidio: Sa njegove lijeve strane, poput šejtana, čovjek prevarant, pijanica, spletkaroš, došavši sav nakićen, zajedno sa ukrasnim slikama, alkoholnim pićima, fantazijama, stade ispred njega i reče: “Hej prijatjelju! Hajdemo zajedno da pijančimo i uživamo. Gledamo ove lijepe djevojke. Slušamo ove prijatne pjesme. Da jedemo ova ukusna jela.”

  Pitanje: Ha, ha.. šta je to što tajno učiš ustima.?

Odgovor: Jedna tajna. Ostavi taj nerazumljiv posao. Nemoj da kvarimo već spremljeno uživanje.

  Pitanje: Ha!.. A šta ti je to u rukama? Odgovor: Jedan lijek. Baci to. Zdrav si . Šta ti je? Vrijeme je zabave.

  Pitanje: Ha!.. A kakav je to papir sa pet naznaka.

   Odgovor: Jedna karta. Jedan dokument o premještaju. “Pocjepaj to! Šta će nam putovanje u ovom lijepom proljećnom vremenu”, kaže. Svakakvim lukastvima ga pokušava nagovoriti. Onaj jadnik mu počinje bivati po malo naklonjen. Da, čovjek se prevari. I ja sam se jednom takvom prevarantu polakomio. Odjednom se sa desne strane, poput groma, začu glas, koji veli: ”Nemoj da si se prevario. I kaži tom prevarantu: “Ako ubiješ lava iza mene, i digneš vješalo, i odstraniš rane sa moje desne i lijeve strane i ako postoji način da spriječiš putovanje i nađeš ga.” Hajde uradi, pokaži da vidimo. A potom mu reci: “Hajdemo uživati. U protivnom, ućuti tupane!.. Neka ovaj nebeski čovjek poput Hidra kaže svoje”.

   Eto, ej moj nefsu koji si se u mladosti smijao, a sada plačeš što si se nekada smijao! Znaj, onaj jadni vojnik si ti i čovjek uopće. A onaj lav je edžel. A ono vješalo je smrt, propast i rastanak gdje prijatelji danonoćno pozdravivši se, nestaju.  One dvije rane su: jedna je štetna i beskrajna nemoć ljudska, druga je bolna i bezgranična bijeda čovjekova. A ono prognanstvo i putovanje je jedno dugo i ispitno putovanje koje prolazi kroz svijet duša(alem-i ervah), majčinsku utrobu, djetinstvo, starost, dunjaluk, kabur, zagrobni život(berzah), ponovno oživljenje(hašir), i sirat ćupriju. I ona dva talismana su, vjerovanje u Allaha i vjerovanje u ahiret.  Da, pomoću ovih svetih tajni, smrt poprima oblik pokornog konja i buraka koji čovjeka mumina vodi iz svijeta zindana u džennetske bašče u audijenciju Rahmana. Zbog toga su duhovno uzvišeni ljudi voljeli smrt, jer su vidjeli njenu stvarnost. Željeli su umrijeti prije nego dođe smrt. I rastanak i nestanak, smrt i vješalo kao prolazak vremena, sa onom imanskom čarolijom, poprimaju oblik sredstava preko kojih će se sa mnogo užitka gledati i posmatrati manifestacija rahmeta, divote kudreta, uvijek svježa, u raznolikim bojama i raznorazni vezovi čuda Uzvišenog Stvoritelja. Da, promjena i obnova ogledala koja pokazuju boje svjetlosti sunca i promjena filmskog platna, stvaraju još ljepše i prijatnije prizore.   A ona dva lijeka su strpljenje i uzdanje u Allaha. To jest, osloniti se na moć Stvoritelja i pouzdati se u Njegovu mudrost.

  Da li je to tako?

  Da, jer čega se to može plašiti čovjek koji se sa dokumentom nemoći oslonio na Sultana univerzuma, koji posjeduje moć “kun fejekun”? Jer, nasuprot najstrašnije nesreće govoreći uvjerenim srcem se uzdaje u svoga Milostivog Gospodara. Da, oni koji su spoznali Allaha uživaju u svojoj slabosti i strahu od Allaha. Da, u strahu postoji zadovoljstvo. Kad bi dijete od godinu dana posjedovalo pamet i bilo pitano: ”Koje ti je najdraže i najslađe stanje.” Reklo bi: “Stanje kada shvatim svoju nemoć i slabost i preplašim se slatkog udarca majke pa joj opet pođem u nježno naručje.” Međutim, sve nježnosti svih majki jedva da su jedna iskrica manifestacije rahmeta. Zato su duhovno uzvišeni ljudi u nemoći i strahu od Allaha našli takvo jedno zado voljstvo; tako da su potpuno odustajali od svoje snage i moći, i Allahu su se bespomoćnošću uticali. Nemoć i strah su učinili svojim zagovornikom. A drugi lijek je, zahvalnošću i zadovoljav se postojećim, tražiti i dovu činiti, i imati povjerenje u rahmet Milostivog Gospodara.

  Dali je to tako?

Da, kako može potreba i nemoć biti bolna i teška gostu Dževvad-i Kerima koji je cijelu zemlju načinio trpezom blagodati, a proljeće buketom cvijeća koje stavlja pokraj te trpeze i na nju ga posipa? Naprotiv, njegova bijeda i potreba, poprima jedan lijep oblik apetita. Kao i apetit i bijedu pokušava uvećati. Zato su se duhovno uzvišeni ljudi ponosili bijedom. Nemoj slučajno razumjeti pogrešno! To znači shvatiti svoju bijedu prema Allahu i moliti Ga. A ne svoju bijedu pokazivati svijetu i zbog toga prosjačiti.

A ona karta to jest dokument je, kao prvo namaz, izvršavanje farzova i čuvanje od grijeha.

  Da li je to tako?

   Evlije i oni koji su vidjeli, i svi oni koji su osjetili, i oni koji vide iz gajba, su se složili da na tom dugom tamnom putu u vječnost, putne namirnice, svjetlost i burak; se mogu pridobiti jedino potčinjavajući se naredbama Kur’ana i uzdržavanjem od onoga što je zabranjeno. Jer nauka i filozofija, umjetnost i mudrost na tom putu uopšte ne vrijede. Njihove svjetlosti su do vrata kabura.

  Eto, hej moj lijeni nefsu!

   Koliko je malo, rahat i lahko klanjati pet vakta namaza i odreći se sedam velikih grijeha. I koliko je ishod, plod i korist toga, brojan, važan i veliki, shvatit ćeš ako imaš pameti i nije ti se pokvarila. I kaži šejtanu i čovjeku koji te podstiču na grijehe i razvrat: “Ako postoji način kojim češ uništiti smrt, i ukloniti propast sa zemlje, nemoć i bijedu podići sa čovječanstva, i zatvoriti vrata kabura, onda kaži, slušat ćemo. U suprotnom, ćuti!.. U velikom mesdžidu univerzuma Kur’an priča o univerzumu! Da poslušamo Njega. Da se tim nurom osvijetlimo. Da radimo na Njegovom pravom putu. I da Ga svakodnevno učimo.”

Da, On je riječ. I samo za Njega da je riječ kažu. Istina je, dolazi od Istinitog, Istinitog kazuje i istinu pokazuje i On širi svijetlu mudrost!…

30.01.2008.

Kratke Rijeci - Sesta Rijec

ŠESTA RIJEČ

   Ako želiš shvatiti kolika je isplatljiva trgovina i dostojanstveno zvanje prodati svoj nefs i imovinu Uzvišenom Hakku i biti rob i vojnik Njegov, poslušaj ovu pripovjed: Jednom je jedan vladar dvojici ljudi iz svoga naroda dao na emanet po jedan čitluk u kojima se nalazilo sve, poput fabrike, mašina, konja, oružja. Ali zato što je bilo nemirno ratno vrijeme, ništa ne ostaje kao što je. Ili propada ili se mjenja, prolazi. Vladar je iz savršene milosti prema ovoj dvojici vojnika poslao jednog plemenitog vojskovođu.

  I fermanom koji je bio pun milosti i merhameta im rekao je: “Prodajte mi moj emanet koji je u vašem posjedu. Da ga za vas sačuvam. Da ne propadne uzalud. A kada prestane rat, u još lijepšem obliku ću vam ga vratiti. Platit ću vam veoma dobro, kao da je vaša imovina. A mašine i sredstva u fabrici će raditi u moje ime i mojoj radioni. I vrijednost i plate će porasti od jedan na hiljadu. A svu tu dobit ću vama dati. Uz to vi ste siromašni i slabašni. Niste u stanju podmiriti troškove tih krupnih poslova. Ja prihvatam sve troškove i sve što je potrebno. Sav prihod i dobit ću vama dati. I ostaće u vašim rukama do isteka vašega vojnog roka. Eto pet stupnjeva dobitka u dobitku.

   A ako mi ne prodate, pa ionako vidite da niko ne može sačuvati ono što je u njegovoj ruci. Otići će iz vaših ruku onako kao što je otišlo iz ruku svakoga. Uzalud će propasti, a uz to ćete biti lišeni te visoke cijene. Isto tako ti vrijedni, precizni alati i sredstva potpuno će izgubiti na cijeni zbog toga što neće imati posla niti posebnih predivnih materijala, koji bi bili upotrijebljeni. A trud i muka da upravljate njima i sačuvate ih će vama zapasti. I još, bit ćete kažnjeni zbog pronevjere emaneta. Eto peterostruki gubitak u gubitku…

  A meni to prodati, znači biti moj vojnik i u moje ime koristiti. Umjesto biti običan zarobjenik i neregularan vojnik, budite slobodan i poseban komadant uzvišenog vladara." Nakon što su saslušali tu blagonaklonu besjedu i ferman, jedan od od te dvojice, koji je imao pameti u glavi reče:   ”Vrlo rado, prodat ću s ponosom .Uz to se hiljadu puta zahvaljujem. Onaj drugi, oholi, nefsa poput faraona, sebični, propalica, kao da će vječno ostati na tom posjedu, nije ni shvatao ovosvjetske potrese i strahote. Reče:“Ni govora! Ko je vladar? Ja neću prodati svoj posjed i kvariti svoje zadovoljstvo. Za kratko vrijeme prvi čovjek je dospio do tog stupnja na kome mu je svako zavidio. Uz to postigao je vladarevu milost te je sretno živeo u vladarevom posebnom saraju. A drugi je zapao u takvo stanje da ga je svako sažaljevao, a uz to svako je govorio: “Zaslužio je!” Jer, rezultat njegove greške je bio taj da je izgubio i sreću i imetak, i još trpi kaznu i patnju . Hej strastima sklon nefsu! Pogledaj u lice istine kroz dalekozor ovog primjera. Što se tiče vladara on je Sultan iskona i vječnosti, Gospodar i Stvoritelj tvoj.

  A oni posjedi, mašine, alati, i sredstva, to je ono što ti posjeduješ u okviru svoga života: tvoje tijelo duša srce i unutar njih vanjska i unutrašnja osjećanja poput očiju i jezika, razuma i mašte.

  Onaj plemeniti vojskovođa je, Resul-i Kerim.

  Onaj Uzvišeni Ferman je Kur’an’i Hakim koji nam ajetom objavljuje veliku trgovinu koju smo spomenuli. A što se tiče tog ustalasalog poprišta borbe, to je lice ovoga burnog svijeta koji ne zastaje, koji se mijenja, koji biva iskvaren, i umu svakoga čovjeka nameće ovu ideju: “ Pošto će nam sve izmaći iz ruku, nestat će i izgubit će se, da li možda postoji način da se zamijeni za večnost i ostane stalan”. Ovako razmišljajući, odjednom se začu glas nebeske objave Kur’ana. Kaže: ”Da, ima. Ima jedan lijep i miran način koji donosi peterostruku dobit. “

  Pitanje: "Šta je to?"

Odgovor: "Prodati emanet stvarnom vlasniku". Eto, u toj prodaji imate pet stupnjeva dobitka u dobitku.

  Prva dobit: Prolazni imetak postaje vječan. Jer, ono što se da Uzvišenom Biću koji je Kajjumu Baki, taj prolazni život koji se troši na Njegovom putu pretvara se u vječni, daje vječne plodove. Tada minute života, poput sjemenki i koštica prividno iščezavaju i truhnu. Ali u vječnom svijetu se otvaraju cvjetovi sreće, i cvjetaju. A u svijetu Berzaha postaju po jedan ugodan i svijetao prizor.

  Druga dobit: Dat će im se cijena poput Dženneta .

  Treća dobit: Vrijednost svakog organa i osjećaja će hiljadu puta biti uvećana.

   Naprimjer: Um je jedno sredstvo. Ako ga ne prodaš Uzvišenom Allahu i usmjeravaš ga da radi za račun nefsa, postat će jedno takvo dosadno provokativno i pogubno sredstvo koje će na tvoju jadnu glavu natovariti toliko tužne boli iz prošlog i zastrašujuće situacije iz budućeg vremena, tako da pada na stupanj pogubnog sredstva bez bereketa. Zato iskvareni čovjek najčešće pribjegava opijanju ili zabavi da bi se spasio dosade i nemira uma. A da ga je prodao Istinskom Vlasniku i naveo ga da radi u njegovo ime, um bi postao jedan takav čudesan ključ koji bi otvarao beskrajne riznice milosti i mudrosti u ovom univerzumu. I na taj način bi dospio do stupnja Uputitelja od Gospodara, koji će svoga vlasnika/čovjeka/ pripremiti za vječitu sreću.

   Naprimjer, oko je jedno takvo čulo preko kojeg duša kao preko prozora posmatra ovaj svijet. Ako ga ne prodaš Uzvišenom Hakku, to jest usmjeriš ga da radi za račun nefsa, ono će time što posmatra neke nestalne i prolazne lijepote, poput podvodača postati sluga prohtijevima nefsa i tjelesnim zadovoljstvima.

   Ako oko prodaš njegovom Sani-i Basiru i ako ga navedeš da djeluje u Njegovo ime i u krugu onog što je On dozvolio, tada će to oko biti prosuđivač ove velike knjige univerzuma, i posmatrač u ovom svijetu čudesnih dijela Rabbanijevih i dostići će stepen blagoslovljene pčele cvijeća milosti u bašči zemaljske kugle.

   Naprimjer: Ako čulo ukusa ne prodaš Fatir-i Hakimu i ako ga navedeš da radi za račun nefsa i u ime stomaka, tada će se ono spustiti i pasti na nivo vratara stomačne štale i fabrike.

   Ako ga prodaš Plemenitom Opskrbljitelju, tada će čulo ukusa na jeziku biti na stepenu vještog promatrača riznice Božanske Milosti i zahvalnog kontrolora kuhinje Kudret-i Samed’a/Moći Jedinoga. Eto, hej pameti! Pazi! Gdje je jedan nesretan alat, a gdje ključ univerzuma? O oko, lijepo pogledaj! Gdje je taj poniženi pezevenk, a gdje onaj učeni posmatrač Allahove biblioteke? I o, jeziku! Dobro kušaj! Gdje je onaj vratar štale i stražar fabrike, a gdje onaj kontrolor posebnih riznica Rahmeta? Uporediš li ostala sredstva i organe poput ovih, shvatit ćeš da uistinu vjernik postiže svojstva koja odgovaraju Džennetu, dok nevjernik postiže ona koja su prikladna Džehennemu. Razlog zbog kojeg svako od njih ima takvu vrijednost jeste taj što vjernik zbog svog imana emanet od Stvoritelja upotrebljava u njegovo ime i u krugu onog što je on dozvolio, dok nevjernik čineći pronevjeru emaneta, djeluje u skladu sa prohtjevima duše sklone činjenju zla/nefs-i emare/.

  Četvrta dobit: Čovjek je slabašan, nevolje su brojne. Siromašan je, njegove su potrebe mnogobrojne. Nemoćan je, životni teret je vrlo težak Ako se ne osloni na Močnog Uzvišenog, te ako se ne pouzda u Njega i ne preda se Njemu, savjest će mu biti u vječnom azabu. Gušit će ga besmislene patnje, boli i žalosti. Postat će ili pijanica ili svirep čovjek.

  Peta dobit: Oni koji su to osjetili, i oni koji vide iz gajba, i alimi i oni koji mogu posvjedočiti, složili su se u tome da će ibadeti i tesbihi svih tih sistema i organa i te visoke vrijednosti će ti se u najpotrebnijem trenutku dati u vidu džennetskih plodova. Eto, ako ne ostvariš trgovinu koja ti donosi peterostruku dobit, osim toga što ćeš ostati bez ovih koristi, pogodit će te peterostruki gubitak.

   Prvi gubitak: Imetak i djeca koje si toliko volio, zadovoljstva i strasti koje si obožavao, mladost kojom si bio očaran i tvoj život će nestati i iščeznuti. Izmaknut će ti iz ruku . Ali će ti ostaviti samo boli i grijehe i natovarit će ti ih na vrat.

   Drugi gubitak: Bit ćeš kažnjen zbog iznevjere emaneta. Jer time što si najvrijednija sredstva potrošio na najbezvrijednije stvari ti si svojoj duši /nefs/ načinio zulum.

  Treći gubitak: Ti si sve ove važne ljudske sisteme oborio niže od životinjskog nivoa te si time učinio zulum i potvoru Allahovoj Mudrosti.

  Četvrti gubitak: Zajedno sa slabošću i bijedom, ti ćeš natovariti na tvoja slabašna pleća onaj vrlo težak životni teret te ćeš vječno jadikovati pod udaracima rastanka.

  Peti gubitak: Lijepi pokloni Rahmana kao što su um, srce, oči i jezik koji su ti dati zato da postigneš osnove za vječni život i ono što ti je potrebno za sreću na onom svijetu, preokrenut ćeš u ružan oblik koji će ti otvoriti kapije džehennemske.

A sada da se osvrnemo na čin prodaje. Zar je to možda nešto tako teško pa većina to izbjegava? Ne.. nipošto i nikada! Nikakve teškoće u tome nema. Jer je krug halala širok. I dovoljan je zadovoljstvu. Nema nikakve potrebe da se ulazi u haram. Allahove naredbe su lagane i malobrojne.

  Biti rob i vojnik Allahov je ugodna čast koja se ne da opisati. A dužnost je samo kao vojnik poslove otpočinjati u ime Allaha i djelovati u Njegovo ime. I treba davati i uzimati radi Allaha. I kretati se i nalaziti mir u okviru njegovog dopuštenja i zakona. A ako učini grešku treba moliti za oprost/ istigfar/: "Ja Rab! Oprosti nam naše greške . Prihvati nas kao svoje robove. Do vremena kada budeš emanete prihvatao. Učini nas pouzdanim u emanetu.” Treba reći “Amin”! I Njemu treba upućivati dovu.

29.01.2008.

Kratke Rijeci - Peta Rijec

PETA RIJEČ

   Ako želiš vidjeti koliko je klanjati namaz i ne činiti grijehe, jedna istinska dužnost čovjeka i koliko je u biti prikladno stvaranju čovječanstva, poslušaj ovu kratku priču koja o tome govori.

  Za vrijeme mobilizacije u jednom odredu su bila dva vojnika, jedan vojnik je volio rad i bio dobro obrazovan, a drugi početnik, i povodio se za svojim nefsom. Onaj vrijedni je pazio na vježbe i svoju dužnost i nije uopšte mislio na opskrbu i dnevni obrok, jer je shvatio da je posao države da ga hrani i da mu obezbjeđuje sve što mu je potrebno. Čak i kad bi se razbolio da ga liječe i kada bi to bilo potrebno da mu stavljaju zalogaj u usta. A njegova osnovna obaveza je obuka i borba. I naravno, radit će u nekim poslovima opskrbe i ishrane, kuhati, prati i odnosi suđe.

  Ako bude pitan: Šta to radiš? Odgovarat će: “Izvršavam zadatak države. I neće reći:”Radim za nafaku” Onaj drugi vojnik, početnik, što misli samo na hranu, nije pazio na obuku i borbu. Govorio je: ”To je posao države, šta mene briga.” Uvjek je mislio na nafaku i bio u potrazi za njom. Ostavljao bi odred i izlazio u grad u kupovinu.  Jednog dana mu je njegov prijatjelj koji je završio obuku rekao: ”Dragi moj, tvoja jedina zadaća je obuka i boj. Ti si zato ovdje doveden. Pouzdaj se u vladara. Neće te gladna ostaviti. To je njegov posao. Uz to, ti si nemoćan i siromašan ne možeš se prehraniti na svakom mjestu. I sada je ratno vrijeme i vrijeme mobilizacije. Mogu te izdajicom proglasiti i kazniti.

Da, pred nama su vidljive dvije zadaće.

Jedna je vladareva zadaća. Nekada mi radimo za njega bez ikakve nadoknade, a on nas prehranjuje. 

Druga je naša zadaća obuka i ratovanje, vladar nam pritom olakšava i pomaže”.

Sada možeš shvatiti u kolikoj bi opasnosti bio onaj vojnik skitnica kada ne bi poslušao onoga dobro obrazovanog mudžahida. Eto, hej moj lijeni nefsu! Ono burno ratno područje je ovosvjetski nespokojan život. Vojska koja je podijeljena po odredima je ljudska zajednica. A onaj odred je Islamski džemat u ovom stoljeću. 

   Ona dva vojnika: jedan je pobožan musliman koji zna i izvršava farzove svoje vjere, te da bi odbacio i sačuvao se velikih grijehova, bori se sa nefsom i šejtanom. Onaj drugi: je griješnik, gubitnik koji se sav predao brizi za nasušni hlijeb i kao da prigovara i okrivljuje Istinitog Obskrbitelja, odbacivši farzove, čini grijehe na koje nailazi na putu traženja opskrbe.

A ona obuka i upute su ibadet - prije svega namaz .

A onaj rat je borba protiv nefsa i njegovih prohtjeva, te džinskih i ljudskih šejtana. Tako spasavajući se od grijeha i lošeg morala spasava svoje srce i dušu od vječnog azaba.

A one dvije zadaće su: Jedna: Dati život i obskrbljivati ga. Druga: Obožavati i moliti Onoga koji daje život i obskrbljuje ga. U Njega se uzdati i biti siguran.

  Da, Onaj koji je dao i napravio život, koji je čudotvorno djelo Sameda i izvanredna mudrost Rabbanija, jeste Onaj koji ga nafakom opskrbljuje i održava ga. To ne može niko drugi osim Njega. Hoćeš li dokaza? Najbolje se hrane najnemoćnije i najgluplje životinje. Pr: Životinje poput crva u plodovima i riba. Uz to su najbolje opskrbljena najbespomoćnija i najnježnija stvorenja, poput djece i mladunčadi.  Da bi se shvatilo da se ne dospjeva do halal nafake snagom i voljom već slabošću i iznemoglošću, dovoljno je usporediti ribe i lisice, mladunce sa zvijerima, drveće sa životinjama.

   Znači, onaj koji ostavlja namaz zbog brige za zaradu liči na onog vojnika koji napušta obuku i utvrđenje i prosjači po gradu. Međutim, nakon obavljanja namaske dužnosti, lijepo je lično ići tražiti ono što ga sleduje iz kuhinje milosti Uzvišenog Rezak-i Kerim’a, kako drugima ne bi bio na teretu. To je u stvari hrabrost, štaviše jedan ibadet.

  I da je čovjek stvoren za ibadet, njegova priroda i duhovni sistemi to pokazuju. Jer, sa aspekta djelatnosti i moći potrebne za život na ovome svijetu, ne može se mjeriti sa najjednostavnijim vrapcem. Ali je kao komandant i sultan životinskog svijeta, sa aspekta potrebe za naukom i količinom svih potrepština, molitve i ibadeta potrebnim za duhovni život i život na ahiretu.

   Dakle, hej moj nefsu! Ako ovosvjetski život budeš učinio kao osnovni cilj i uvijek za njega budeš radio, postaješ poput najjednostavnije vrste vrapca.

Ako ahiretski život budeš načinio svojim glavnim ciljem, te i ovaj život učiniš njivom i sredstvom da dođeš do njega i prema tome budeš radio, tada postaješ komandant životinskog svijeta, a na ovome svijetu postaješ premio i dragocjen rob, počašćen i cijenjen gost Uzvišenog Hakka.

Eto tebi dva puta!… Možeš odabrati koji hoćeš.. Pravi put i pomoć traži od Erhamurrahimina….

28.01.2008.

Kratke Rijeci - Cetvrta Rijec

ČETVRTA RIJEČ

   Ako želiš potpuno shvatiti, kao što su dva i dva četri, koliko je namaz dragocjen, važan, a koliko je malo truda potrebno da bi se izvršio, a koliko je bezuman i štetan čovjek koji ne klanja, pogledaj ovaj primjer: Jednom je jedan veliki vladar dvojici sluga dao po dvadeset i četri zlatnika i poslao ih da borave u velikom lijepom i posebnom čitluku koji je bio udaljen dva mjeseca. I naredi im: “Sa ovim parama pokrijte troškove puta i karte. I kupite neke potrebne stvari što će vam trebati za to boravište. Na udaljenosti od jednog dana postoji stanica.Tamo se može naći i auto, i brod, i voz, i avion. Putuje se u zavisnosti od količine novca koji posjeduješ.” Dvije sluge poslije pouke pođoše.

  Jedan je bio sretan pa je do stanice potrošio vrlo malo novca. Uz to je s to malo potrošenog novca obavio tako veliku trgovinu koja će se dopasti njegovom vladaru, a i kapital mu se uvećao hiljadu puta.

Onaj drugi zlosretni sluga, zato što je bio skitnica, do stanice je potrošio svoja dvadeset i tri zlatnika. Izgubio ih je kockajući se i rasipajući ih na svakojake gluposti. Ostao mu je samo jedan zatnik. Prijatelj mu reče: ”Aman, jadni čovječe, daj bar ovaj jedini zlatnik te kupi kartu. Tako da ne bi ostao gladan i pješačio na ovom dugom putu. Naš gospodar je plemenit, možda ti se smiluje, oprosti ti, te i tebe ukrca na avion, pa da za jedan dan odemo na mjesto gdje trebamo boraviti. U suprotnom bit ćeš primoran da pješačiš dva mjeseca po pustinji sam i gladan.”

Zar i najnerazboritiji čovjek ne bi shvatio da bi potpuno bez pameti, opasan i zlosrećan bio ovaj čovjek kad bi se zainatio te i onaj jedini zlatnik ne bi dao za kartu koja je poput ključa riznice blaga, već ga potrošio na prolazna zadovoljstva i uživanja?

Eto, hej čovječe bez namaza! I hej, moj nefsu koji se ne raduje namazu!

Onaj vladar je naš Rab/Gospodar, naš Halik /Stvoritelj. One dvije sluge, dva putnika su: jedan je pobožni sluga koji klanja namaz sa radošću. Drugi predstavlja ljude nepromišljene, koji ne klanjaju.

Ona dvadeset i četri zlatnika su dvadeset i četri sata svakodnevnog života.

Onaj veliki i poseban čitluk je Džennet.

Ona stanica je kabur.

Ono putovanje je putovanje čovječanstva koje vodi u kabur, proživljenje /hašir/, i vječnost. Sa obzirom na dobro djelo, na jačinu takvaluka/bogobojaznost/, onaj dugi put svako različito prelazi. Jedan dio onih bogobojaznih ljudi, poput munje presijeca put od hiljadu godina za jedan dan. Neki, brzinom mašte, udaljenost od pedeset hiljada godina pređu za jedan dan. Kur’an-i Azimuššan ukazuje sa dva ajeta na ovu istinu.

Ona karta je namaz. Samo je jedan sat dovoljan za svih pet vakata namaza zajedno sa abdestom.

Zamisli: onaj koji dvadeset i tri sata troši za ovaj kratki ovodunjalučki život, a koji uz to i onaj jedan sat ne potroši za taj tako dugi vječiti život, na kolikom je gubitku, koliko svome nefsu čini nepravdu i koliko je taj postupak suprotan razboritosti. Jer, čak i kad bi smatrao logičnim da hiljadu ljudi koji učestvuju u lutrijskom kockanju, mogu uložiti polovinu svoje imovine, mogućnost dobitka je ipak jedan prema hiljadu. Potom, zar ne može shvatiti čovjek koji sebe pametnim smatra, koliko je suprotno pameti i mudrosti, i koliko je daleko od razboritosti, jedan dvadeset četvrti dio imovine ne davati u jednu vječnu riznicu gdje je mogućnost dobitka devedeset devet posto ispitana.

Međutim, u namazu je veliki spokoj za dušu, srce i pamet, uz to ni za tijelo nije naporan posao.

Uz to, ostali ovodunjalučki poslovi onoga ko klanja namaz, sa jednim lijepim nijetom poprimaju oblik ibadeta. Na ovaj način cijelu životnu imovinu može prisvojiti za ahiret. U neku ruku svoj prolazni život učiniti vječnim…

28.01.2008.

Kratke Rijeci - Treca Rijec

TREĆA RIJEČ

    Ako želiš saznati kolika je velika trgovina i sreća ibadet, a grijehovi i razvrat koliki su gubitak i katastrofa, pogledaj i poslušaj ovu pripovijed kao primjer: Jednom dva vojnika dobiju naredbu da pođu u jedan daleki grad. Išli su zajedno do mjesta gdje se put razdvojio. Tu se nalazio jedan čovjek koji im je rekao: ”Pored toga što na ovom desnom putu nema nikakve opasnosti, putnici koji idu njime, od deset njih deveterica postižu velike koristi i rahatluk. Put sa lijeve, strane osim toga što nije koristan, od deset putnika, njih devet pretrpi štetu. A oba puta su kratka i po dužini ista. Samo postoji jedna razlika: putnik koji putuje lijevim putem, koji je bez reda i zakona, putuje bez oružja i torbe(opreme). Prividno osjeća lahkoću i jedno lažno spokojstvo. Putnik desnoga puta,koji je pod vojnom disciplinom, obavezan je nositi torbu tešku četri okke punu hranjivim namirnicama, te oružje teško dvije okke koje pripada državi, sa kojim bi mogao poraziti i otarasiti se svakog dušmana.”

   Poslušavši onog čovjeka putokazca, ovaj sretni vojnik je pošao desnim putem. Jest da je teret težak jedan batman (6 kg) natovario na svoja pleća i oko pojasa, ali duša i srce su mu se spasili tovara poniženja i straha, teškog na hiljade batmana.

  Onaj drugi nesretni vojnik je napustio vojsku. Nije se želio pokoriti vojnom redu i sistemu. Pošao je lijevim putem. Njegovo tijelo se spasilo tereta od jednog batmana, ali njegovo srce se gniječi pod teretom hiljadu batmana poniženja, a njegova duša ispod bezbroj strahova. I putuje prosjačeći od svakoga, i strahujući od svačega, i od svakog događaja, sve dok nije stigao do mjesta gdje je trebao, a tu biva kažnjen zbog nepokornosti i dezerterstva.

  Vojnik koji je volio vojni red, koji je pošao desnim putem i sačuvao torbu/opremu i oružje, putovao je spokojna srca i mirne savjesti ne bivajući nikome dužan i ne plašeći se nikoga, sve dok nije stigao u onaj grad gdje mu je bilo rečeno. Tu dobija nagradu zato što je izvršio svoju dužnost dostojnu jednog čestitog vojnika.

Eto, hej nepokorni nefsu!

   Znaj da, je jedan od ona dva putnika Allahovim zakonima poslušan, a onaj drugi je nepokoran i slijedi svoje strasti. A onaj put, je životni put koji dolazi iz svjeta duša, prolazi kroz kabur, ide u ahiret. A ona torba i oružje su ibadet i takvaluk/ bogobojaznost. Doduše, ibadet prividno ima jednu težinu. Ali u njegovom značenju postoji takav rahatluk i lahkoća da se ne može opisati. Jer, Abid /onaj koji čini ibadet/ u svome namazu kaže: To jest, “Nema drugog Stvoritelja i Opskrbitelja, osim Allaha. Gubitak i dobit su u Njegovoj ruci. On je Mudri, ne čini ništa bez stvarne potrebe. On je Milostivi, Njegovog dobročinstva i merhameta je puno.” Vjerujući u to, u svemu nađe vrata riznice rahmeta. Na njih dovom kuca. I vidi da sve što postoji, potčinjeno je naredbi svoga Rabba. Utječe se svome Rabbu. Uzdajući se, oslanja se na Allaha i sklanja se od svake nesreće. Njegov iman mu daje jednu potpunu bezbjednost . Da, kao što je iman i robovanje Allahu, izvor svakog istinski dobrog djela pa i hrabrosti, tako je i dalalet izvor svakog lošeg djela i straha.

  Da, sigurno je da, kada bi zemljina kugla postala bomba i eksplodirala, jednog roba Allahovog, čije je srce ispunjeno nurom, ne bi preplašilo. Šta više, tu zadivljujuću moć Jedinoga bi posmatrao sa jednim ushićenjem.  Ali jedan filozof griješnik, nazovi slavni intelektualac, koji nema srca, drhtao bi od straha na zemlji kada bi vidio kometu na nebu. I izbezumljen od straha govori: “Samo da nam ne udari u planetu ova zvijezda lutalica”. (Jedne prilike se zbog jedne ovakve zvijezde ogromna Amerika tresla od straha. Mnogo ih je u noći napustilo domove.)

  Da, osim toga što čovjek ima potrebu za bezbroj toga, njegov kapital nema nikakvu vrijednost… Osim toga što je izložen mnogim nesrećama, njegova moć je nešto što nema značenja… Naprosto granice negovog kapitala i moći su tolike dokle mu može dostići ruka. Ali nade i želje, boli i nesreće su prostrane onoliko dokle mogu doprijeti, dokle mogu dostići oko i mašta. Dakle, svako ko nije u potpunosti oslijepio, zapaža i vidi koliko su ibadet, uzdanje u Allaha, vjerovanje u jednog Allaha i predanost, jednoj ovoliko nemoćnoj i slaboj, siromašnoj i zavisnoj ljudskoj duši, jedno veliko bogatstvo, jedna, sreća, jedan nimet.

  Poznato je da se put bez opasnosti odabira nad putem koji je opasan (čak i da postoji jedan posto mogućnosti). Međutim, naše pitanje je put ibadeta. Pored toga što nije štetan, od deset, devet je mogućnosti da na njemu postoje riznice vječne sreće. Što se tiče puta grijeha i razvrata -pa čak i sa priznavanjem griješnika- osim što nema koristi, od deset, devet je mogućnosti vječnog propasta i uništenja. Da je ovo ovako, dokazano je svjedočenjem bezbroj alima i svjedoka u stupnju općeg mišljenja/idžma/ i habera u koje nema sumnje/tevatur/. I još je nesumnjivo obavještavanjem onih koji posjeduju sposobnost saznanja i otkrivanja i onih Allahovih robova koji su Mu bliski.

  Ukratko: Ovodunjalučka kao i ahiretska sreća jeste u ibadetu i biti Allahov vojnik. Ukoliko je tako, mi uvjek moramo govoriti, i zahvaljivati što smo muslimani… 

27.01.2008.

Kratke Rijeci - Druga Rijec

DRUGA RIJEČ

   Ako hoćeš da shvatiš kolika je jedna velika sreća i nimet i koliko se veliko zadovoljstvo i spokojstvo nalazi u imanu, poslušaj i pogledaj ovu pripovjed kao primjer: Jednom su dva čovjeka, istovremeno zbog trgovine i uživanja, pošli na put. Jedan od njih je bio oholi nesretnik, a onaj drugi sretnik, onaj koji je spoznao pravo i istinu, koji zna za Allaha. Tako su njih dvojica slijedili po jedan put koji vodi na dvije različite strane.

  Oholi je čovjek, misleći samo na sebe i svoje uživanje i zato što je bio pesimista, kao kaznu zbog tog svog pesimizma dospio u jednu zemlju koja je u njegovim očima bila mnogo loša. Vidi kako svugdje bespomoćni jadnici viču zbog strašnih nasilnika i njihovih razaranja. Na svakom mjestu gdje god je bio, vidio je žalosno i bolno stanje. Cijela je zemlja poprimila jedan jadan izgled. Da ne bi osjetio ovo tužno i potresno stanje, sebi nije mogao naći drugog izlaza osim opijanja. Jer, njemu svako izgleda dušman i tuđinac, i oko sebe vidi strašne dženaze, i jetime koji bolno plaču, a njegova savjest i spokoj ostaju u azabu /patnji.

   A onaj drugi je bio pristojan, pošten, sa ljepim karakterom. On je dospio u jednu zemlju koja je u njegovim očima bila mnogo lijepa. Dakle, ovaj dobri čovjek vidi da u zemlji vlada jedno opšte veselje. Na svakom mjestu, dobro raspoloženje, veselje, ushićenje, zikirhane pune radosti. Svakog gleda kao prijatelja i rodbinu. Po cjeloj se zemlji primjećuje jedno opšte veselje zbog odsluženja vojnog roka, koje je popraćeno zahvalama i radošću. I sluša glas bubnja, muzike koji sa tekbirima i šehadetima radosno ispraćaju u vojsku.Umjesto onoga prijašnjega, zloćudnog čovjeka koji je tugovao zbog svojih, a i zbog patnji cjeloga naroda, ovaj sretni čovjek je radostan i raspoložen zbog radosti cjeloga naroda i samoga sebe. Osim toga ponešto je i zaradio i Allahu se zahvaljivao.

  Okrenuvši se, sreo je drugog čovjeka. Vidjevši njegovo stanje rekao mu je: Aman, čovječe, ti si poludio. Mora da su ti se unutarnje ružne stvari odrazile na tvoju spoljašnost pa si iz straha pomislio da je smjeh plač, a da je kraj vojne službe pljačka i grabež. Osvjesti se i iščisti srce sve dok se ova nesrećna zavjesa ne skloni sa tvog pogleda, da bi vidjeo istinu. Zato što je beskrajno pravedan, milosrdan, onaj koji pazi na svoje podanike, moćan, onaj koji voli red, nježan vladar zemlje i njegova toliko razvijena i progresivna djela ne mogu biti u obliku koji pokazuje tvoja bojazan.

Poslije toga pakosni čovjek se urazumio. Pokajao se, i kaže: “Da, pijančenjem sam pobudalio. Neka je Allah zadovoljan sa tobom što si me spasio jednog džehennemskog stanja.”

Hej moj nefsu! Znaj da je onaj prvi čovjek kafir. Ili je nepromišljeni griješnik. U njegovom pogledu je ovaj svijet jedno mjesto opšte žalosti. Sva živa bića pod udarom propasti i rastanka, su jetimi koji plaču. A životinja i čovjek su raspušteni, sami, bez ikoga, i komadaju se pod kandžama edžela. I sve ono veliko što postoji poput planina i mora, izgleda poput strašne bezdušne dženaze. I još se iz njegove nezahvalnosti i zablude, pojavljuju bolna, iscrpljujuća i užasna strahovanja poput ovoga, koja ga duševno muče…

Onaj drugi čovjek je mumin. Poznaje Uzvišenog Stvoritelja i potvrđuje ga. On ovaj svijet posmatra i vidi kao jednu zikirhanu Milostivog, jedno mjesto za pripremu ljudi i životinja, te jedan ispitni mejdan ljudi i džina.

Sva umiranja životinja i ljudi predstavljaju oslobađanje. Oni koji završavaju svoju životnu dužnost iz ovog prolaznog mjesta, srećno odlaze u jedan drugi svijet gdje nema nespokoja, tako da bi se ispraznilo mjesto novim dužnosnicima koji će doći da ispune svoje dužnosti. A sva životinjska i ljudska rođenja su poziv u vojsku i izvršavanje dužnosti. Sva živa bića su po jedan stalni radosni vojnik, zadovoljan i ispravan službenik. Svi oni glasovi su pjesme koja potiču od zikra i tespiha prilikom počinjanja posla, i od zahvalnosti i olakšanja, jer je došao kraj, ili od radosti koja se pojavljuje za vrijeme posla. Sve što postoji, u tom muminovom pogledu je po jedan srdačan sluga, prijatelj službenik, simpatična knjiga Sejjid-i Kerim’a i Malik-i Rahim’a. Još se mnoge poput ovih, veoma nježne, uzvišene i prijatne, dopadljive istine pojavljuju i manifestuju iz tvog imana.

Znači, da iman u sebi nosi jedno duhovno zrno džennetskog drveta. A kufur-nevjerstvo skriva duhovno sjeme džehennemskog Zakkuma.Dakle, spas i sigurnost je samo u Islamu i Imanu. Ukoliko je to tako, uvijek trebamo govoriti.

27.01.2008.

Kratke Rijeci - Prva Rijec

Ej brate, zatražio si od mene nekoliko savjeta. Zato što si vojnik, zajedno sa mojim nefsom poslušaj nekoliko istina u vidu vojničkih primjera u okviru osam priča. Jer ja uviđam da je više od svih mom nefsu potreban savjet. Malo poduže sam ispričao svome nefsu osam riječi u vezi kojih sam se ranije okoristio iz osam ajeta. Ko hoće zajedno poslušajmo.

PRVA RIJEČ

    Bismillah je početak svakog dobrog djela. Pa i mi ćemo najprije o njoj govoriti.

Znaj ej, moj nefsu! Ova mubarek riječ, kao što je simbol Islama isto tako je i jezikom stanja stalno ponavljana dova svih stvorenja. Ako hoćeš da shvatiš kolika je neuništiva snaga i koliki je neistrošiv bereket "Bismillah" poslušaj i pogledaj ovu pripovjed kao primjer: Evo ovako: čovjeku koji putuje kroz nomadsko-arapsku pustinju potrebno je da prihvati ime i uđe pod zaštitu poglavara nekog plemena. Na taj način bi se spasio zla razbojnika i obavio svoje potrebe. Inače, sam protiv toliko dušmana i potreba bi bio uništen.

   Eto, dva čovjeka su izašli u pustinju i pošli na ovako putovanje. Jedan od njih je bio skroman a drugi samouvjeren. Onaj skromni je uzeo ime jednog poglavara a samouvjereni nije… Onaj što je prihvatio poglavarevo ime svuda se kretao sa selametom. Ako bi naišao na nekog razbojnika rekao bi mu: "Ja se krećem pod imenom tog i tog poglavara," razbojnik mu ne bi smio nauditi i izgubio bi se. A ako bi ušao u bilo koji šator s tim imenom, svi bi ga poštovali. A onaj drugi samouvjereni je za vrijeme putovanja doživljavao takve nesreće, da se ne može opisati. Uvijek je strahovao i prosjačio. Uz to se ponižavao i sramotio.

   Zato hej moj oholi nefsu ! Ti si onaj putnik, a ovaj svijet je jedna pustinja. Tvoja nemoć i bjeda nemaju granica. Tvoji dušmani i potrebe su beskrajne. Pošto je tako; prihvati ime Vječnog Vlasnika i Iskonskog Vladara ove pustinje, i spasi se prosjačenja od cijele vasione i strahovanja od svakog događaja.

   Da, ova riječ /Bismillah/ je tako mubarek riznica pa tebe, tvoja beskrajna nemoć i bijeda povezuju sa bezgraničnom moći i milošću. Tvoja nemoć i snaga bivaju najprihvatljiviji zagovornik na kapiji Milostivog Moćnika.

   Da, onaj koji počinje sa ovom riječju sličan je onom čovjeku koji se prijavio kao vojnik i sve radi u ime države. Nikog se ne boji. Dovoljno je samo da kaže: "U ime zakona, u ime države" i sve može postići, i izdržati uprkos svemu. Na početku rekosmo:" Sve što postoji jezikom stanja izgovara Bismillah". Zar je tako?

   Naprimjer, kao da si vidio, dođe jedan čovjek.Cijelo je stanovništvo grada silom odveo na jedno mjesto i tjerao ih na prinudan rad. Bez sumnje znaš da onaj čovjek ne postupa u svoje ime i svojom snagom, već da je on vojnik. Radi u ime države, oslanja se na snagu vladara.

   Isto tako, sve što postoji radi u ime Allaha. Poput atoma malehna sjemena i koštice, na svojim glavama nose stabla, i dižu tovar nalik na planine. Znači svako drvo izgovara "Bismillah", puni svoje ruke plodovima iz riznice Rahmeta, i nudi nam ih na tablju. Svaka bašta "Bismillah" izgovara. Postaje kazan kuhinje Kudreta gdje se zajedno peku raznorazna i svakojaka ukusna i prijatna jela. Sve mubarek životinje, poput krave, kamile, ovce, koze izgovaraju "Bismillah". Postaju po jedna mliječna česma izobilja Rahmeta. U ime Opskrbitelja nam uručuju, poput životvorne vode, najprijatniju i najčistiju hranu. Korjenje i žile svake biljke, stabla, i trave, mehki kao svila, izgovaraju "Bismillah". Probijaju i prolaze kroz tvrdu zemlju i kamenje. Izgovarajući: " U Allahovo i Rahmanovo ime",sve Mu pokornim postaje.

   Kao što je davanje plodova i širenje grana u vazduhu lahko, isto tako se u tvrdoj zemlji i kamenju širenje korijenja i davanje ploda pod zemljom, odvija sa velikom lahkoćom. I pod silnom toplotom mjesecima nježno, zeleno lišće, ostajući vlažno, materijalistima silno udara šamar preko usta. Gura im prst u vječno ćoravo oko i kaže: "Ta tvoja čvrstoća i toplota u koje se toliko uzdaš, postupaju po naređenju, tako da, poput svile mehke žile, svaka poput štapa Musa’ovog (A.S), pokoravajući se naredbi probijaju kamenje. I kao cigaretne hartije tanki, i nježni listovi, poput djelova tijela Ibrahima (A.S) nasuprot toploti koja razbacuje vatru, uče ajet. Pošto sve što postoji duhovno izgovara Bismillah, u Allahovo ime Njegove nimete nama dostavljaju i uručuju nam ih. Pa i mi trebamo izgovarati Bismillah. Trebamo davati u ime Allaha. Trebamo uzimati u ime Allaha. S obzirom da je tako, ne trebamo uzimati od nemarnih ljudi koji ne daju u ime Allahovo.

Pitanje: Trgovcima na pijaci dajemo određenu cijenu A kakvu li tek cijenu traži Allah, koji je istiniti vlasnik imetka?

Odgovor: Cjena koju od nas traži Stvarni Skrbitelj za te dragocjene nimete i imetke su tri stvari:

Jedna: zikr.
Jedna: zahvalnost.
Jedna: razmišljanje
Na početku "Bismillah"je: zikr.
Na kraju "Elhamdulillah"je: zahvalnost.
A u sredini, misliti i shvatiti da su svi "ovi nimeti koji su dragocjena čudnovata djela, mudžize kudreta i hedije rahmeta Ehad i Sameda", jeste razmišljanje.

Kolika bi bila glupost zaboraviti padišaha to jest vlasnika koji ti je poslao poklon po jednom jadnom čovjeku te njemu zahvaljivati, isto tako, hvaliti i voljeti one koji nas prividno opskrbljuju a zaboraviti Stvarni Skrbitelja je hiljadu puta veća ludost.

Hej nefsu! Ako ne želiš biti ovako blesav; Daji u ime Allahovo...   Uzimaj u ime Allahovo…  Počinji u ime Allahovo… Radi u ime Allahovo…   Vesselam…

26.01.2008.

Covjek

 

Covjek je slab, a njegove teskoce i nedace su mnogobrojne;
i siromasan je, a njegove potrebe su u stalnom porastu;
nemocan je, a zivotne obaveze su mu preteske.


Pa ako se covjek ne pouzda i ne osloni na Visokog i Mocnog i ako Njemu ne prepusti komandu i uz Njega se ne smiri, u svojoj ce dusi podnositi trajnu bol i daviti se u patnji i uzaludnim mukama.




Preuzeto iz djela "Kratke rijeci"

 

26.01.2008.

Osmanska drzava i Evropa

U ovom periodu (1908) u Istanbul je stigao vrhovni muftija Egipta, šejh Behit el-Muti'i, pa su istanbulski učenjaci - koji su bili nemoćni ubjediti Seida Nursija - željeli da on s njim uđe u polemiku. Šejh Behit je to prihvatio te je iskoristio priliku, dok se on nalazio u kahvehani u blizini džamije Aja Sofija da, nakon namaza, započne razgovor s njim, naočigled skupine alima (učenjaka).

Uputio mu je sljedeće pitanje: "Kakvo je tvoje mišljenje o evropeizmu i osmanizmu?" Seid Nursi mu je odgovorio: "Osmanska država je zatrudnjela s Evropom, i jednog dana će se poroditi; što se tiče Evrope, i ona je oplođena sjemenom islama, jednog dana će se i ona poroditi."

Pred ovakvim jezgrovitim i dubokim odgovorom, šejh Behit se nije mogao savladati a da ne kaže: "Nemoguće je polemizirati s mladićem poput njega; i ja dijelim isto mišljenje, samo ga ne mogu tako živopisno iskazati."

A 5. aprila 1909. ustanovljena je zajednica "el-Ittihadul Muhammedi" u Istanbulu. Njeno osnivanje je objavljeno nakon masovnog vjerskog sastanka u džamiji Aja Sofija, na kojem je Bediuzzaman održao bogatu hutbu, mada nije bio jedan od osnivača zajednice, nego je samo pozivao u nju i davao podršku.

Preuzeto iz knjige "Bediuzzaman Said Nursi", čiji je autor Ihsan Kasim Salihi.

24.01.2008.

Ravnoteža spasa i propasti

Napisao Hadis (Taberani)   

 

Bilježi Taberani u "velikom mu'džemu, Hakim i Tirmizi u "nevadirul-usulu" i Asbehani u "Et-tergibu", od Abdurrahman ibni Semure, r.a, da je kazao:

"Jednoga dana došao nam je Poslanik, s.a.v.s, i rekao:

"Juce sam zaista vidio cudo; vidio sam covjeka iz moga ummeta kako mu je došao melek smrti da bi mu uzeo dušu, pa je ispred njega stalo njegovo dobrocinstvo prema roditeljima i odbilo meleka od njega, pa sam vidio covjeka od moga ummeta kome je bio odreden kaburski azab, nakon cega mu je došao njegov abdest, i spasio ga azaba, pa sam vidio covjeka od moga ummeta koga su okružili šejtani, pa je došao njegov zikrullah (spominjanje Allaha) i spasio ga od šejtana, pa sam vidio covjeka od moga ummeta koga su opkolili meleki azaba (kazne), pa je došao njegov namaz i spasio ga njih, pa sam vidio covjeka od moga ummeta koji je isplazio jezik od žedi, i kada god bi se primakao mome havdu (vrelu u džennetu), bio bi sprijecen da se napoji, pa je došao njegov post, napojio ga i tako mu žed utolio, pa sam vidio poslanike, poredane u halke (kružoke), i covjeka iz moga ummeta koji, kada god bi pokušao da se primakne nekoj od halki, oni bi ga otjerali, pa bi došlo njegovo kupanje od džunubeta, uzelo ga za ruku i postavilo uz jednu od halki, pa sam vidio covjeka iz moga ummeta: ispred njega, iza njega, sa njegove desne i lijeve strane, ispod njega i iznad njega bila je tmina, a on je stajao zbunjen, pa su došli njegovi hadždž i umra i izveli ga iz nje na svjetlo, pa sam vidio covjeka od moga ummeta koji je razgovarao vjernike, a oni mu nisu odgovarali, pa je došlo njegovo održavanje rodbinskih veza i kazalo im: "Pricajte sa njim", pa su poceli pricati, pa sam vidio covjeka od moga ummeta, prestravljenog od žege vatre, a njene iskre su bile ispred njegova lica, pa je došla njegova sadaka (milostinja) i postala paravanom ispred njegova lica i bila nad njegovom glavom, pa sam vidio covjeka od moga ummeta kome su prilazile zebanije (meleki džehennema) sa svih strana, pa je došlo njegovo naredivanje dobra, a odvracanje od zla, spasilo ga njih i dovelo ga melekima rahmeta (milosti), pa sam vidio covjeka od moga ummeta kako kleci na koljenima, a izmedu njega i Allaha je bio zastor, pa je došlao njegov ahlak (lijepo ponašanje), uzeo ga za ruku i doveo Allahu, dž.š, pa sam vidio covjeka iz moga ummeta, kome je knjiga njegovih djela bila urucena sa njegove lijeve strane, pa je došao njegov strah prema Allahu, dž.š, uzeo knjigu i prebacio je na njegovu desnu stranu, pa sam vidio covjeka iz moga ummeta cija su loša djela na mizanu (vagi) pretegnula njegova dobra djela, pa je došla nagrada dobrih djela, tako da su ona prevagnula, pa sam vidio covjeka iz moga ummeta koji je stajao na rubu džehennema, pa mu je došla njegova bojazan prema Allahu i spasila ga, pa sam vidio covjeka od moga ummeta koji je bio bacen u vatru, pa su došle njegove suze koje je pustio još na dunjaluku, placuci iz straha od Allaha, dž.š, i oslobodile ga vatre, pa sam vidio covjeka od moga ummeta kako stoji na sirat-cupriji i njiše se kao što se njišu palmine grane i lišce, pa je došlo njegovo lijepo mišljenje o Allahu, ucvrstilo ga, te je nastavio sa prelaskom preko sirat-cuprije, pa sam vidio covjeka iz mog ummeta takode na siratu, koji je malo gmizao a malo puzio, pa je došao njegov salavat na mene, uzeo ga za ruku, ucvrstio ga, pa je nastavio put preko sirata, pa sam vidio covjeka od mog ummeta koji je došao pred vrata dženneta, a ona mu se zatvorila, pred njim, pa mu je došao šehadet (svjedocenje) da nema boga osim Allaha, otvorio mu ih i uveo ga u džennet, pa sam vidio ljude odrezanih usana (izgriženih), nakon cega sam upitao: "Ko su ovi, o Džibrile?", na što mi je on odgovorio: "To su oni koji su ogovarali ljude", pa sam vidio ljude koji su obješeni za jezike, nakon cega sam opet upitao: "Ko su ovi Džibrile?", a on rece: "To su oni koji su bacali potvoru na vjernike i vjernice koji su bili cisti od toga."

Kurtubi kaže: "Ovo je divan hadis; u njemu je Poslanik, s.a.v.s, spomenuo posebna djela koja izbavljaju onoga ko ih cini iz raznih nevolja."

NAPOMENA: Sa arapskog preveo Harun Efendic. Objavljeno u Novim Horizontima.

28.10.2006.

Kisna dova

Ja nisam plakao od svoje trin'este
pred jednom dzamijom sred skopske carsije
muskarci ne placu mati tad rekla je
muskarci nemaju sad pravo na suze

Boze sad molim te da nebo sive halje odjene
nad Saraj'vom neka poteku cesme nebeske
zelim da sakrijem svoju tugu i suze
neka me kise isprate od stanice do ponad carsije

Hocu da moja tuga samo meni pripada
da skrijem suze od dosta i od dusmana
da mogu kazati da se na moje lice izlila
kisa sa kupola svih sarajevskih dzamija

Boze daj da me pokriva nebeska zavjesa
da neko ne vidi kako mi tuga lice pohodi
a ja cu kazati da su slabe strehe i oluci
jer sam se skrivao u sarajevskoj mahali

Na svoju tugu samo imam pravo ja
ona od tudjih nije veca ni slabija
muskarci ne placu, znam iz djetinjstva
za me je kisa milost Bozija
milost je danas kisa iznad Sarajeva


28.10.2006.

Obraćajte Mi se dovama, pa cu vam se odazvati!

Jedne prilike neke osobe su pitale Ibrahima b. Edhema:"Allah kaže u Kur'anu:-Obraćajte Mi se dovama, pa cu vam se odazvati"! Mi se Allahu obraćamo dovama, ali nam se Allah ne odaziva"?! Ibrahim b. Edhem im odgovori:
"Zato što ste umrtvili vaša srca sa deset stvari"!
"Spoznali ste Allaha, a ne čuvate Njegov hak!
Čitate Allahovu Knjigu, a ne radite po njoj.
Zagovarate neprijateljstvo šejtana, a uzimate ga za prijatelja.
Kažete da volite Resula, a ostavili ste njegov sunnet.
Zagovarate želju za džennetom, a ne radite za njega.
Izražavate strah od vatre, a ne bježite od nje.
Kažete da je smrt istina, a ne pripremate se za nju.
Bavite se tudjim mahanama, a ostavljate svoje.
Jedete Allahov rizk, a niste mu zahvalni.

Zakopavate svoje mrtve, a ne uzimate pouku.
28.10.2006.

Prolaznost

U ljudskoj je naravi velika zaljubljenost u trajni ostanak. Čak on u svemu što voli umisli neku vrstu besmrtnosti, pa poslije zavoli, i ne zavoli ništa a da već nije pretpostavio njegovu neprolaznost. Međutim, čim pomisli na prolaznost toga ili vidi njegov nestanak, iz dubina zastenje i ožalosti se. Svi uzdasi i tugovanje nastali iz rastanka, ustvari su tumači plača i suza koje se otimaju iz ljubavi za neprolaznošću. A da nije umišljaja neprolaznosti, čovjek ne bi ništa ni zavolio.

28.10.2006.

Uzvisenost Kur'ana

Zeliš li razumjeti nadmoć i uzvišenost Kur'ana nad ostalim bozanskim riječima i shvatiti Njegovo isticanje iznad sveg ostalog govora, pogledaj i razmotri sljedeća dva primjera: Prvi primjer: Dva su vida razgovora, i dva načina obraćanja i komuniciranja jednog vladara: Prvi – privatni razgovor, prekood svojih izaslanika ili visokih duznosnika u ličnog telefona, sa nekim od svojih podanika iz mase, o nekoj pojedinačnoj stvari vezanoj za neku ličnu potrebu dotičnog; Drugi – protokolarni razgovor s jednim svrhu izdavanja vladarskih zapovijedi u javnost na sprovodjenje. On taj razgovor obavlja pod titulom Visokog namjesništva, ime Vrhovne vladavine, i s počastima Opće vlasti. To je, dakle, razgovor o nekom bitnom pitanju od općeg interesa, i to je obraćanje na način i stavom koji ukazuju na njegovu veličinu. Drugi primjer: Čovjek drzi ogledalo okrenuto prema suncu; to ogledalo, u srazmjeru sa svojom površinom, prima svjetlo i sedam boja sadrzanih u sunčevoj svjetlosti. Čovjek je, dakle, preko tog ogledala povezan sa suncem, razgovara sa njim. I ukoliko ogledalo usmjeri na svoju mračnu sobu ili na svoj mali natkriveni rasadnik, to svjetlo moze iskoristiti, ali ne u vrijednosti sunca, nego prema kvalitetu ogledala i sposobnosi da odbija svjetlost. Drugi, pak, čovjek na svojoj kući i natkrivenom rasadniku otvori velike prozore prema suncu pronalazeći puteve do sunca što je navrh neba, razgovara sa trajnom svjetlošću stvarnog sunca. Jezikom svoga stanja tiho mu se obraća i ispunjen zahvalnošću i osjećajem zaduzenosti progovara: “O sunce! O ti, što si zasjelo na prijestolje ljepote svijeta! O nebeska ljepotice i cvijete! O ti, što si zemlju prekrilo svjetlom, a cvijeću dodijelilo osmijeh i razdraganost! I u moj si dom i mali rasadnik unijelo i svjetlost i toplinu, jednako kao što si cijelome svijetu podarilo toplinu i svjetlo.” Medjutim, gore spomenuti čovjek s ogledalom ne moze tako govoriti jer je sunčevo djelovanje ograničeno i omedjeno veličinom ogledala. 2 Pogledaj kroz prizmu spomenuta dva primjera na Kur'ani-kerim, da bi uvidio njegovu nadnaravnost i shvatio njegovu svetost i uzvišenost. Naime, Kur'ani-kerim govori: Da su na Zemlji sva stabla pera, a da su sva mora tinta, pa da ispisuju Allahove riječi, ne bi ih mogli ispisati. Pa dodjeljivanje Kur'ani-kerimu najistaknutijeg polozaja od svih riječi- riječi, dakle, koje granice ne mogu omedjiti, poteklo je iz činjenice da je Kur'ani-kerim sišao od Ismi-A„zama, i sa najuzvišenijeg nivoa svakog od Lijepih imena. On je, Govor Allahov, u Allahovom svojstvu Gospodara svjetova; on je i Njegova uredba u Njegovom svojstvu Boga svih bića; on je i Njegovo obraćanje u Njegovom svojstvu Stvoritelja nebesa i Zemlje; on je i Uzvišeni dijalog, u svojstvu Bozijeg apsolutnog gospodarenja; on je i Njegova Praiskonska hutba, u ime Vrhovne bozanske suverene vlasti. On je i registar ukazivanja paznje i počasti od Milostivnog, proistekao iz Njegove sveopće milosti, koja obuhvaća sve. On je, u smislu grandioznosti bozanskog polozaja, zbirka gospodarevih poslanica a na početku nekih od njih stoje simboli i šifre. On je sveta knjiga iz koje se razasipa mudrost, a koja je sa polozaja Ismi-A„zama spuštena, pogleda i osvrće se na sve strane Arši-A„zama. Zbog svih ovih smislova, Kur'ani-kerim je nazvan imenom kojega je dostojan i zasluzan, Govor Allahov. A što se tiče drugih bozanskih riječi, to su vidljive riječi, dio njih je govor potekao u relativnom svojstvu, djelimičnom titulom i djelimičnim odrazom izvjesnog imena, posebnim gospodarenjem, posebnom vladavinom i posebnim ukazom milosti. Nivoi ovih riječi različiti su i oprečni iz ugla zasebnosti i općenitosti. Većina nadahnuća spada u ovu kategoriju, samo što su i njihovi nivoi medjusobno veoma raznoliki. Naprimjer: Najprostija i najsitnija su nadahnuća zivotinja, zatim nadahnuće običnih ljudi, zatim nadahnuće običnih meleka, zatim nadahnuće evlija, zatim nadahnuće istaknutih meleka. U ovom smislu vidimo da neki od evlija kaze: “Srce mi je pripovjedalo od moga Gospodara”, odnosno kroz zov srca, bez posredovanja meleka; a ne kaze: “Govorio mi je Gospodar svjetova”. Ili, vidimo da kaze: “Moje je srce ogledalo i arš moga Gospodara”, a ne kaze: “Arš Gospodara svjetova”. Jer on moze uzeti udjela iz gospodarskog obraćanja u srazmjeru sa svojom mogućnostima i prema nivou svoje sposobnosti, te u srazmjeru sa podizanjem blizu sedamdeset hiljada zaklona. 3 Da, iz srazmjera visine vladarevog govora sa pozicije suverenosti i njegove uzvišenosti u odnosu na njegov privatni razgovor se nekim od svojih podanika iz mase; i iz srazmjera koristi kojom sticanje iz izljeva sunčeve svjetlosti sa nebesa nadmašuje korist iz njezinog izljeva stečenu preko ogledala, moguće je razumjeti i veličinu Kur'ani-kerima kojom on nadvisuje svaki drugi boţanski govor i nebeske objave. Jer, na ljestvici veličina i uzvišenosti, svete knjige i nebeske poslanice koje dolaze iza Kur' ani-kerima, posjeduju svoj nivo i visinu, i svaka ima udjela u smislu istaknutosti. Pa ipak, kad bi se sabrao sav ugodni i lijepi govor svih ljudi i dzina – koji ne potiče iz Kur'ani-kerima – uopće ne bi mogao biti ravan Kur'ani-kerimu, niti priblizno biti poput njega. A zeliš li unekoliko shvatiti kako je Kur'ani-kerim sišao od Ismi-A„zama i sa najvišeg stepena svakog od Lijepih imena, prouči Ajeti-Kursijju i sljedeće ajeti-kerime te prostudiraj njihove sveobuhvatne, univerzalne i uzvišene smislove: U Njega su ključevi nespoznajnog (El-En'am: 59.) Reci: “Moj Allahu, Koji si u posjedu sve vlasti ” (Ali-Imran: 26.) Tamom noći prekriva dan, koja ga u stopu prati; a Sunce, Mjesec i zvijezde, upokorene Njegovoj volji.. (El-A'raf: 54.) O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani! (Hud: 44.) Njega veličaju sedmera nebesa i Zemlja, i oni na njima. (El-Isra‟: 44.) Stvoriti vas i sve oživiti isto je kao i (stvoriti i oživiti) jednu osobu. (Lukman: 28.) Mi smo emanet ponudili nebesima, Zemlji i planinama (El-Ahzab: 72.) Na Dan kada smotamo nebesa kao umotak lista za pisanje (El-Enbija‟: 104.) Oni Allaha ne cijene kako Ga treba cijeniti, a čitava Zemlja će biti u Njegovom zahvatu Sudnjega dana. (Ez-Zumer: 67.) Da ovaj Kur'an nekom brdu objavimo, ti bi vidio kako je prestravljeno i i iz straha od Allaha se raspalo. (El-Hašr: 21.); Prouči, takodjer, i druge slične veličanstvene ajete. Zatim pogled duboko unesi u sure koje započinju sa El-hamdu lillah i Sebbeha, da vidiš zračak ovog golemog smisla; zatim razmotri sure započete s Elif-Lam-Mim, Elif-Lam-Ra i Ha-Mim - da bi razumio značaj Kur'ana kod Gospodara svjetova. 4 Pa ako si shvatio prefinjeni smisao ovog Četvrtog temelja, mozeš razumjeti i tajnu u činjenici da je većina objave koja je silazila vjerovjesnicima bila posredstvom meleka, a većina bozanskog nadahnuća se dešava bez posrednika. Shvatit ćeš i tajnu zašto ni najveći medju evlijama ne dostize stepen bilo kojeg od poslanika. Shvatit ćeš i smisao što počiva u grandioznosti i nepovredivoj svetosti Kur'ana, i visinu njegove nadnaravnosti. Shvatit ćeš i tajnu neizbjeţnosti dešavanja Mi'radža i mudrost u njegovoj nuznosti, odnosno razumjet ćeš smisao njegovog, sallallahu „alejhi ve sellem, putovanja do najviših nebesa i do Sidretu-l-muntehaa, sve do Kabi-kavsejna, a otuda i njegovo skrušeno obraćanje Allahu, slavljen je On, Koji je njemu bliži od vratne žile; te razumjeti i njegov povratak u tren oka na njegovo polazište. Svakako! Kako god je rascjepljenje Mjeseca jedno nadnaravno djelo u potvrdu poslanstva, koje je njegovo vjerovjesništvo prikazalo ljudima i dzinima, takodjer je i Mi'radž jedno nadnaravno djelo njegovog, sallallahu „alejhi ve sellem, robovanja Allahu, koje je duhovima i melekima pokazalo njegovu omiljenost kod Allaha. Moj Allahu, neka je Tvoj salavat i selam na njega i njegovu obitelj, kako priliči Tvojoj milosti i svetosti. Amin!


<< 12/2009 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


Said Nursi - Bediuzzaman
Said Nursi predstavlja islamskog mislioca i obnovitelja islamske misli iz perioda u poslednjih decenija Osmanskog hilafeta i prvih trideset pet godina Republike Turske.To je vrijeme slabljenja i potpunog nestajanjaOsmanskog carstva, vrijeme ukidanja hilafeta te vrijeme uspostavljanja Republike Turske na laicisticko-sekularistickim osnovima. Nakon temeljitih promjena na sekularistickom uredenju Turske minulih desetljeca uglavnom se govorilo o Ataturku Mustafa Kemal-paši kao izbavitelju i spasitelju Turske, osnivacu moderne Republike Turske, a malo se govorilo o njegovoj ulozi uništitelja duhovno vjerskih vrijednosti, kao što se malo govorilo i o golemom otporu koji su islamski orijentirani intelektualci poput Saida Nursija pružali totalno sekularistickom konceptu uredenja društva i države. Pojavu Nursija, prema tome, treba razumijevati u kontekstu historijskih zbivanja tokom devetnaestog i pocetkom dvadesetog stoljeca. Od prve polovine devetnaestog stoljeca zbivanja u i oko Osmanskog carstva su dirigirana projektom njegove podjele od Francuske, Engleske, Austrije i Rusije. Kroz cjelo ovo stoljece je evidentno djelovanje spomenutih sila na promicanju ideja nacionalizma koje su podsticale razne autonomne pokrete cije je otcepanje od centralne vlasti kao i ulazak u nove sfere podjele trebalo da dovede do konacnog sloma Carstva i do ukidanja institucije hilafeta. Said Nursi trajanje islamske ideje vidi u povezivanju pristalica islama na širem i demokraticnijem planu, a ne u okviru jcdne apsolutisticke monarhije.


... Zbog neprihvatanja borbe za nacionalnu ideju on je izbjegavao politicko djelovanje, mada je politicarima laicisticke Turske smetao sa svojim islamskim idejama pa je cesto bez krivnje svrstavan u red politickih prijestupnika i kao takav cesto i osudjivan. U zatvorima i izgnanstvima je proveo koliko i Mendela ili Adem Demaci, ali svoj zatvorski staž nije kapitalizirao na nacin politicke promocije nego na širenju svojih vjerskih ideja.


Iako sklon republikanskom sistemu, on ne prihvata revoluciju koja ne ukljucuje vjeru cvrsto ostajuci na stajalištu da i republika moze imati šerijatske zakone. ... Treba istaci da je Nursi veoma tolerantan prema razlicitostima unutar istog civilizacijskog kruga, ali i izvan toga kruga.

Ako želiš život Ne dohvataj se nemoci u onom što je rješivo
Ako želiš mir,
Ne vodi brigu o onom što je neizljecivo
Bedi’u-z-Zeman Said An-Nursi

BISMILLAHI-R-RAHMANI-R-RAHIMI

Posveta
Mladim generacijama nadolazecim iza nevidljivog…
I herojima islamskog Ummeta koji pristaju na ladama imana…
Svima onima na koje je Ustaz An-Nursi gledao okom providnosti, i zavolio ih, pisao im, u njih položio svoje pouzdanje i nadu…
Onima cije ce se odredenje uskoro otvoriti…
posvecujemo ovu knjigu, u nadi da ce u njoj pronaci svjetlo nade i kljuc vjecnog imanskog života.

Predgovor

Sve krvave tragedije u historiji naroda i sva dešavanja i zaokreti od temeljnih pravaca kretanja u životu zajednica, imaju svoje velike ljude, jedinstvene genije; ruka božanske providnosti se pruža da ih izašalje usred te ogromne vreve, kako bi poveli tok dogadaja i isprijecili se izmedu svog naroda i pada u provaliju nestanka i užasnog iskakanja iz okvira njegove prošlosti i civilizacije.

Bedi’u-z-Zeman Said An-Nursi je jedan od tih velikana, na cija je pleca Allah Uzvišeni nabacio odgovornost uzdizanja obnovom života u imanu što se ustaložio u srcima, i izdržavanjem pod težinom one uništavajuce i razorne struje koja je prijetila da otrgne muslimanski turski narod od njegove prošlosti, vjere i Islama.

Ova knjiga je jedan skroman pokušaj koji se bavi životom ove velike, izdašne i plodonosne licnosti, i stajanja na obali njegovog dubokog, nedokucivog, beskrajnog mora, ciji su dragulji neiscrpni i biseri beskrajni.

Može se reci da ova naša knjiga istražuje dva pitanja:

Prvo: istražuje jedan historijski period iz novijeg života Turske i duboke i prepoznatljive tragove koje je licnost Ustaza An-Nursija utisnula u politicki, intelektualni i društveni život turskog naroda. Taj utjecaj koji je još prisutan, nastavlja djelovati i funkciju vršiti i nakon njegove smrti, neka je Allahovo zadovoljstvo na njega.

Ovaj trag je jasan i ocigledan, opipljiv golom rukom, a priznaju ga cak i njegovi neprijatelji i protivnici.

Drugo: knjiga izlaže životopis jednog od elitnih islamskih da’ija novijeg vremena, tako da kroz proucavanje njegovog života možemo potvditi jednu od najvelicanstvenijih povijesnih cinjenica, a ta je da je ova uzvišena Božja vjera dinamicna, dugovjecna i mocna da udovoljava na svakom mjestu i u svakom vremenu. Isto tako, da je ta vitalnost mocna uzdignuti narode i zajednice i predati joj uzde svijeta, kadgod se u njoj okupe zdrava i svjesna srca, bistre glave, otvoreni umovi, savršena predanost i zbiljski rad.

Vjerujemo da je ova naša knjiga najobuhvatnije djelo koje se do sada o njemu pojavilo na arapskom jeziku; molimo od Allaha, Uzvišen je, podršku u rasvjetljavanju i drugih aspekata života i djela ovog cijenjenog Ustaza u vremenu koje nadolazi.

Knjiga se sastoji iz tri dijela:

Prvi dio: obraduje njegov unekoliko detaljan životopis;

Drugi dio: je analiticka studija Poslanica Nura (Resailu-n-Nur), a to su poslanice koje je pisao u toku dvadeset tri godine svog života provedenog izmedu zatvora, protjerivanja i progona.

Treci dio: su interpretacije primjera izvucenih iz sveukupnosti djela Poslanica Nura.

U svakom od ova tri dijela temeljili smo se na izvornoj literaturi na turskom jeziku, štampanoj i u rukopisu.

Molimo Allaha Uzvišenog i Mocnog da ovaj naš posao ucini iskrenim u Njegovo plemenito ime, On je zaista Blizak i Susretljiv.

A zakljucna dova naša je da zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova.

Autor

Ihsan Kasim As-Salihi

Prvi dio:

Sažetak životopisa Bedi’u-z-Zeman An-Nursija

1293-1379 po Hidžri

1876-1960 po kalendaru

Uvod

Prije nego što pristupimo obradi životopisa Ustaza Bedi’u-z-Zemana Saida An-Nursija, neophodno je ukratko izložiti znacajne dogadaje epohe u kojoj je živio i tragicna i bolna dešavanja koja su ostavila duboke rane u njegovoj svijesti i srcu dok je posmatrao svoj Ummet kako trpi i stenje pod njihovom težinom.

Roden je, Allah mu se smilovao, u vrijeme sultana Abdul-Hamida Drugog, u sumrak života Osmanske države, koja je bila na izmaku. Bio je ocevidac vremena otimanja i navale neprijatelja oko prevlasti nad ovom državom, nagonjenih mracnom pakošcu prema Islamu olicenom u državi Hilafeta. I uprkos svih nastojanja sultana Abdul-Hamida u cilju ocuvanja njegove rasprostranjene države tokom trideset tri godine, oslanjajuci se na svoju politicku smjelost, korišetenje medunarodnih prilika i pokušaja budenja Islamskog svijeta i ukazivanja na nužnost unapredenja jedinstva i medusobne povezanosti izmedu njihovih naroda pred vrtlozima nadolazecim iz napete Evrope, sve je došlo prekasno. Jer, strani su lobiji vec bili uspjeli u iznalaženju, u srcu same države, oslonaca koje su u pogodnom trenutku iskoristili za potresanje stabla države iz korijena, a nakon toga i dokrajcenje njegovog trupa i ogranaka. Zavjere su do u krajnje detalje bile skovane u katakombama i ložama stranih špijunskih službi, tako da sultan nije mogao sprijeciti prevrat kojeg su isplanirale strane sile, upotrijebivši postrojbe organizacije Al-Ittihad va-t-Tarakki (“Jedinstvo i napredak”) za njegovo izvršenje.

Nakon uklanjanja sultana s vlasti, svjetska sredstva propagande su poduzela široku kampanju koja je uspjela u blacenju ugleda ovog obespravljenog sultana i njegovom olicavanju kao “Crvenog sultana”, tj. krvnika i dželata, što ne odgovara istini i zbilji, buduci da su službeni dokumenti i moderna historiografska istraživanja utvrdila krivotvorenost svih tih kampanja. Valjda njegov nepopustljivi stvav prema cionisti Emanuelu Karassou i odbijanje da prepusti i jedan pedalj teritorija Palestine Židovima, pojašnjava motive tih razbješnjelih ofanziva.

Zatim su pobornici pokreta Al-Ittihad va-t-Tarakki doveli sultana Mehmeda Rešada i poceli preko njega sprovoditi politiku kakvu su željeli u novoj državi, ujedno stupajuci na odgovorne funkcije i komandna mjesta, kako bi mogli vršiti utjecaj na društveni život i, korak po korak, približiti ga modelima života evropske civilizacije, u koju su bili zaljubljeni.

Iako su pobornici Al-Ittihada izvikivali slogan "Sloboda, bratstvo i jednakost", nametnuli su crveno-krvavu diktaturu, a protivnike u zasjedama lovili nasred ceste; poduzeli su likvidaciju onih u kojima su naslucivali protivljenje njima. Nisu se zadovoljili samo time, nego su uvukli Osmansku državu u Prvi svjetski rat bez ikakvog opravdanja, što je na kraju dovelo do njenog cijepanja u najnakaznijem obliku.

Vode organizacije Al-Ittihad va-t-Tarakki su zatim pobjegle u emigraciju, ostavivši da Ummet snosi tragicne posljedice ovog uništavajuceg rata, koji je zemlju doveo pod cizmu stranih armija.

Nakon smrti sultana Mehmeda Rešada - koji je preselio u toku rata - došao je sultan Mehmed Vahidu-d-Din, koji je mrzio Al-Ittihad. Ovaj je sultan došao u vrijeme kad je država vec bila izgubla rat, a Englezi, Grci, Talijani i Armeni zaposjeli razne oblasti Turske. Cak je i Istanbul bio pod engleskom okupacijom, što znaci da je sultan, ustvari, bio zatocenik u rukama Engleza.

To je bila nesretna slika stanja kojeg je rat ostavio iza sebe: narod poražen, iscrpljen od rata, jeci potlacen pod nogama vojske, a duboke rane usjecene u svijesti ovog Ummeta koji je izgubio sve što kroz vjekove bio izgradio svojim znojem, pobornošcu i vjerovanjem.

Ono što zadivljuje je da je Bedi’u-z-Zeman, Allah mu se smilovao, predvidao ovu strahovitu tragediju. Cesto je upozoravao ovlaštene i odgovorne sultanove i vladine cinovnike da je stoljece koje je nadolazilo “stoljece nauke”; stoga su vjerske škole koje su tada postojale i ogranicavale se samo na vjerske discipline, neadekvatne da proizvedu mlade generacije sposobne uhvatiti se u koštac sa zaljubljenicima zapadne civilizacije, sve dok te discipline ne budu ojacane modernim svjetovnim naukama. Zato je opominjao, alarmirao i opravdavao u mnogim svojim hutbama, brojnim govorima, pisanim djelima, licnim kontaktima, obilascima gradova i predgrada… sve to u cilju budenja Ummeta i odgovornih iz stanja nemara, koje je predugo trajalo, i upozorenja na ocekivanu katastrofu. Medutim, njegov povik nije naišao osim na gluhe uši i okorjela srca koja nisu shvatala, dok se katastrofa nije desila.

Turski narod više nije posjedovao nicega osim duboki iman kojim se suprotstavljao strašnim olujama, i štititio od strijela neprijatelja i bajoneta kolonijalizatora. I cim se ovim narodom ocuo zov imana i u njegovoj svijesti odjeknuo krik Islama, on se podigao na zapanjujuci ustanak i poceo prikupljati ono što je preostalo od moci i pripremati preostale snage, te odlucio upustiti se u oslobodilacki rat protiv osvajaca, onaj poznat pod imenom “Oslobodilacki ratt”.

Ovdje Ustaza, Allah mu se smilovao, vidimo u prvim redovima i u prvim rovovima, u Istanbulu, ne prihvativši da ode nigdje drugo, izvršavajuci svoju svetu dužnost protiv zavojevaca najbolje što može.

A sultan Vahidu-d-Din je bio potajno odobrio borbu za osamostaljenje i preovladava mišljenje da je on taj koji je zapovjednicima tog rata omogucio tajni bijeg u Anadoliju, kako bi poveli vjernicki narod i s njim se upustili u rat protiv okupatora.

Narod je bio spreman žrtvovati sve što mu vrijedi i znaci za svoju vjeru i slobodu, i apsolutno je odbacivao da bude predvoden od bilo koga od koga se osjetio zadah protivljenja Islamu. Stoga je borba za nezavisnost pojam za bitke koje je predvodio džihad na Allahovom putu, jer nikakva druga ideja nije bila mocna podici motivaciju i moral ljudi, te ujediniti Ummet radi ulaska u uništavajuce bitke protiv vojski nekoliko država, u izuzetno lošim okolnostima.

Medutim, cim je stvar u svoje ruke uzeo Mustafa Kemal i postao prvi covjek u državi, ukinuo je Hilafet, šerijatske zakone zamijenio švicarskim, eliminirao sve protivnike koji su ranije bili s njim u zapovjedništvu, te silom nametnuo i zakonima propisao zapadnjacki stil života, a njihovo kršenje ucinio zlocinom ciji se pocinilac kažnjava najstrožim kaznama. Arapski afabet je zamijenio latinskim pismom, Šerijatom propisani ezan zamijenio ezanom na turskom jeziku… Kao i ostale strašne mjere.

Tu, na tom opasnom zavoju u životu Ummeta i pred ovim razornim olujama koje su potresle cjelokupni društveni život, pojavio se i Bedi’u-z-Zeman, kako bi zastupio interese Ummeta i podnio teret zadatka kojem je posvetio sebe, svoj život i svaki trenutak svog vremena, daleko od politickih loža i kuloara, i predao se pisanju Poslanica Nura (Resailu-n-Nur) i njihovoj distribuciji medu razlicitim slojevima Ummeta, u krajnje osjetljivim i teškim okolnostima, da bi preko njih pripremio jedno idealno islamsko društvo, koje odiše vitalnošcu i vjerom.

A sad cijenjenom citaocu prepuštamo da se licno upozna s djelom ovog velikog covjeka u svjetlu apsolutno najvelicanstvenijeg poziva, a to je poziv Islama.

Prvo poglavlje:

Rano životno doba

1293-1343 po Hidžri

1876-1926 po kalendaru

Rodenje

U brdima ___ ___, ciji snijegom prekriveni vrhovi prodiru u vedro i bistro nebo, s jutarnjom rosom rodio se Said An-Nursi u selu Nurs, jednom od sela distrikta Hizan pokrajine Bitlis, u istocnoj Anadoliji, godine 1293. po Hidžri, odnosno 1876 po kalendaru.

Njegov otac Derviš Mirza je bio pobožan, toliko da su ga navodili za primjer; nikad nije okusio harama, niti je djecu nahranio necim što nije bilo halal. Cak i kad bi se vracao sa stokom s pašnjaka, vezao bi joj usta kako ne bi usput pasla s tudih njiva. A majka njegova Nurija kaže da nikad nije zadojila svoju djecu a da nije bila cista i pod abdestom.

Djetinjstvo

Crte nadarenosti i inteligencije su se istakle na malom Saidu još od malena, jer je bio ljubopitljiv i radoznao za sve što mu je bilo nerazumljivo. Prisustvovao je sijelima odraslih i slušao njihove diskusije o raznovrsnim temama, a posebno ucene ljude svog sela koji su se sastajali u kuci njegovog oca za dugackih zimskih noci. Jednom mu je kroz misao prošlo jedno duhovito pitanje. Govoreci o sebi, kaže:

“U vrijeme djetinjstva, razgovarao sam sa svojom maštom: ‘Kojem od dvoje bi dala prednost: lagodnom životu koji traje milion godina, uprkos dunjalucke vlasti i podsjecanja da je na kraju toga ništavilo, ili vjecnom postojanju, uprkos težini življenja?’ Vidjeh da priželjkuje ovo drugo, a grozi se prvog, govoreci: ‘Ne želim nestanak, nego vjecni ostanak, pa makar i u džehennemu.’”

Bio je ponosit i cestit, nije podnosio nepravdu, a nasilnost je izbjegavao još od malena. Ovakvo ponašanje se kod njega još razvilo i ojacalo kad je odrastao u punoljetnog covjeka i odrazilo se na njegovo postupanje sa službenim licima i vlastima.

Prvi zakoracaji u nauku

Svoje prvo obrazovanje stekao je u mektebu u selu Tag pred uciteljem Mehmed Efendijom godine 1882, dok je kod svog starijeg brata Mula Abdullaha pohadao nastavu u dane sedmicnog odmora. Ali u ovom selu nije ostao dugo, pa je svoje školovanje nastavio u selu Pirmis.

Sistem mekteba u Istocnoj Anadoliji u to vrijeme je pocivao na izdavanju odobrenja za otvaranje vjerskih i svjetovnih škola svakom diplomiranom ucenjaku. Troškovi ucenika su bili na teret osnivaca škole ako je imao mogucnosti, a ako ne, onda su ti toškovi snošeni iz sredstava zekata i priloga imucnih. Zato su se ucenici vjeskih škola razilazili po selima radi prikupljanja zekata da bi osigurali svoju školarinu. Medutim, mali Said nije bio zadovoljan za sebe da prima zekat i sadaku, zato kad su se njegove kolege raspodijelile po selima da prikupljaju zekat, nije išao s njima. To je kod stanovnika sela izazivalo poštovanje i divljenje, pa su medu sobom prikupljali materijalnu pomoc i njemu je davali. Ali, on je i to odbio primiti, te su bili prisiljeni predati je njegovom bratu Mula Abdullahu.

A godine 1888. otišao je u Bitlis i upisao se u školu šejha Emir Efendije. Ni u noj nije boravio dugo, jer je ovaj šejh odbio da ga poducava zbog njegove malodobnosti, te ga je povjerio nekom drugom. To je njega uvijedilo i zato se zaputio u školu Mir Hasan Veli u Mukus, zatim u jednu školu u oblasti Kavaš. Mjesec dana poslije otišao je s prijateljem po imenu Mula Mehmed u školu u srezu Bajazid, koji pripada pokrajini Agri.

Ovdje je zapocelo temeljito vjersko obrazovanje u životu Saidovom, buduci da do tada nije ucio ništa osim gramatike i morfologije.

Diploma

U ovoj školi, pod nadzorom šejha Mehmeda Dželalija, proveo je Said tri mjeseca napornog i intenzivnog studija, u toku kojih je izucio svu literaturu koja se obicno predavala u vjerskim školama ovog tipa. Dnevno bi iz tekstova najtežih knjiga proucio dvije stotine strana, bez obracanja na komentare i fusnote.

U ovom periodu bio je odsjecen od svijeta, provodeci vecinu svog vremena - posebno nocu - pored mauzoleja omiljenog pjesnika Ahmeda Hanija, gdje je nastavljao citati pod svjetlošcu svijeca. Nakon ispunjenja ta tri mjeseca, primio je diplomu od šejha Mehmeda Dželalija.

Natprosjecnost inteligencije

Godine 1889. otišao je u Bitlis i prisustvovao predavanjima šejha Mehmeda Emina, a odatle u grad Širvan, gdje mu se nalazio stariji brat Mula Abdullah. Odatle u Siirt, gdje je došao u školu cuvenog alima Fethullah Efendije. On ga je upitao:

“Izucio si ‘Sujutiju’ prošle godine, želiš li ove godine izucavati ‘Al-Džami’ ?”

“Proucio sam ga u potpunosti."

Fethullah Efendija je zatim poceo nabrajati naslove knjiga, a Mula Said mu je nastavio odgovarati da ih je u potpunosti izucio, tako da mu se ovaj cudio i u šali rekao:

"Prošle godine si bio lud, jesi li i sada?"

Kod toga je Mula Said izrazio spremnost da se podvrgne ispitu iz te literature; i zbilja, nije se dvoumio ni kod jednog postavljenog pitanja, što je zbunilo i zadivilo ucenjaka, koji na kraju rece:

“Lijepo, tvoja je inteligencija natprosjecna, ali hajde da provjerimo i tvoju memoriju. Možeš li nekoliko redaka iz ove knjige procitati dvaput i zatim ih znati napamet?” Tad mu je pružio knjigu Mekamatu-l-Hariri. Mula Said je uzeo knjigu, procitao jednu stranicu iz nje jedanput i cijelu je zapamtio. To je zapanjilo ucenog Fethuddin Efendiju i navelo da kaže:

“Kombinacija natprosjecne inteligencije i natprosjecne memorije je zaista vrlo neoubicajena pojava.”

Tu je Mula Said izucio knjigu Džam’u-l-Džavami’ (Zbika svih zbirki) iz Nauke o temeljima šerijatskih znanosti (Usulu-l-Fikh) od Ibn As-Sibkija, u prosjeku sahat ili dva sahata dnevno, u periodu od jedne hefte, i to mu je bilo dovoljno da je nauci napamet, što je navelo ucenog Fethullah Efendiju da na korici ove knjige ispiše slijedece rijeci:

"U svojoj memoriji je sabrao ‘Zbirku svih zbirki’ zbrojenu u zbiru (dana jedne hefte)".

Said Cuveni

Nedugo zatim proširila se slava ovog natprosjecnog mladica, te su lokalni gradski ucenjaci pohrlili kod njega radi rasprava i u pokušaju da ga zbune svojim pitanjima, a on ih sviju ušutkao, radi cega su mu dali naziv Saidi Mešhur, tj. Cuveni Said.

Zatim je otišao u Bitlis, a odatle u grad Tillo, gdje je odsjeo izvjesno vrijeme u jednom mjestu pobožnosti i tu napamet naucio Al-Kamusu-l-Muhit (Enciklopedijski rijecnik) od Al-Fejruzabadija do harfa “As-Sin".

U godini 1892. Mula Said je otišao u Mardin, gdje je držao predavanja u gradskoj džamiji i odgovarao na pitanja namjernika. Gradski poglavar (valija) Nadir-beg, poveden spletkarenjem nekih ljudi, je osjetio da ta osoba predstavlja opasnost i da ce unijeti nemir u grad. Stoga je odlucio da ga protjera iz grada, te je vezanih ruku od strane žandarmerije sproveden u grad Bitlis.

A tadašnji valija Bitlisa, Omer-paša, je ukratko nakon dolaska Mula Saida saznao vrijednost ovog ucenog mladica i njegov ugled, te ga je zavolio i insistirao da se nastani s njim u njegovoj kuci. Isprva je Mula Said odbijao, ali je valija bio uporan sve dok ga nije privolio da prihvati, te mu odvojio sobu u svojoj kuci.

Tu se Mula Saidu ukazala prilika da se upozna s mnoštvom naucne literature i brojne knjige nauci napamet, kao što je proucio i mnoge knjige iz oblasti islamske teologije, logike, gramatike, tefsira, hadisa i fikha, te je naucio preko osamdeset kapitalnih djela iz literature islamskih znanosti.

Svakodnevno je napamet ponavljao te knjige i kompletirao ucenje svaka tri mjeseca. U ovom gradu je stekao svoje posljednje vjerske lekcije od cijenjenog alima Šejha Muhammeda Al-Kufrevija.

Mula Said u Vanu

Godine 1893. otišao je u Van, na poziv njegovog valije Hasan-paše, i kod njega odsjeo, a zatim u kuci Tahir-paše. Allah mu je uprilicio susret s nekim ucenjacima modernih znanosti (geografije, kemije, i dr.), pa kad je ušao s njima u raspravu, osjetio je svoju slabost u ovim oblastima. To ga je navelo da se s velikom strašcu baci na njihovo izucavanje, dok nije ovladao i osposobio se u njima do mjere da je mogao pisati rasprave i voditi diskusije s ekspertima.

U zbilja kratkom periodu uspio je ovladati matematikom, astronomijom, kemijom, fizikom, geologijom, filozofijom, historijom, geografijom i drugim naukama.

Zahvaljujuci svestranom kapacitetu i prodornoj inteligenciji, njegova se slava širom procula, i dobio je naziv Bedi’u-z-Zeman, “Fenomen Vremena”.

Iznenadujuca vijest

U tom periodu, u vrijeme njegovog stanovanja u Vanu, valija mu je iz lokalnih novina procitao iznenadujucu vijest, koja je silovito uzdrmala svo njegovo bice. Novine su prenijele izjavu britanskog Ministra kolonija Gladstona u britanskom Domu naroda, koji se zastupnicima, dok mu je u rukama bio primjerak Kur’ani-kerima, ovako obratio: “Dok je ovaj Kur’an u rukama Muslimana, mi necemo moci njima ovladati; stoga nemamo drugog izlaza nego da ga ukinemo ili da raskinemo vezu Muslimana s njim…”

Ova je vijest žestoko potresla njegovo bice i u sebi je donio odluku da ce cijeli svoj život uložiti u razotkrivanje nadnaravnosti Kur’ana i vezivanje Muslimana uz Allahovu Knjigu. On kaže:

“Dokazat cu svijetu da je Kur’an duhovno sunce ciji je bljesak nepotamnjiv i cija je svjetlost neugasiva.”

Radi toga je odlucio podici islamski univerzitet u Istocnoj Anadoliji pod nazivom “Medresetu-z-Zehra’” (“Ucilište Az-Zahra’”), u prilog služenju Kur’anu. U cilju ostvarenja svoje zamisli, zaputio se u Istanbul.

U Istanbulu

Godine 1907. došao je u Istanbul i odsjeo u Šekerdži hanu u oblasti Fatih. Ovaj han je bio prebivalište mnogih mislilaca i pisaca poput cuvenog pjesnika Mehmeda Akifa , upravnika nadzora profesora Fatiha, cuvenog profesora lingvistike profesora Dželala, i drugih.

U toku boravka u Istanbulu, na vratima svoje sobe je okacio plocu s natpisom: “Ovdje se dobije odgovor na svako pitanje i rješenje za svaki problema, a da on ni od kog drugog ne pita.”

Ovo je bila cudna obavjest i provokativna tvrdnja, što je još uvecalo njegovu cuvenost - koja ga je pretekla u dolasku u Istanbul - iz želje mnogih ljudi da ga vide.

Gospodin Hasan Fehmi-paša Oglu o ovoj temi navodi svoja sjecanja :

“Kad je mladic koji se predstavio kao Bedi’u-z-Zeman došao u Istanbul, ja sam studirao u školi Al-Fatih. Cuo sam da je na vrata svoje sobe okacio plocu u kojoj kaže nešto u smislu: ‘Ovdje se razješi svaka zapetljana stvar i dobije odgovor na svako pitanje, ali on ne pita nikog.’ Nametnula mi se pomisao da neko ko izekne ovakvu tvrdnju, zasigurno je ludak. Medutim, uzastopne pohvale Bedi’u-z-Zemana od strane svih studenata i ucenjaka koji su ga posjetili, u meni su izazvale želju da ga posjetim. Odlucio sam izabrati i postaviti mu najzamršenije i najpreciznije pitanje, a u to vrijeme su me svrstavali medu najnaprednije i najistaknutije u školi.

Konacno, jedne od veceri, iz jedne knjige koja se bavi teološkim studijama sam izabrao neke zamršene teme na koje je nemoguce odgovoriti bez tomova knjiga.

Sljedeceg dana došao sam mu u posjetu i postavio mu pitanja. Njegovi su odgovori bili zapanjujuci, jer odgovarao je kao da je prethodnog dana zajedno sa mnom bio i istražio literaturu. Uvjerio sam se i smirio u saznanju da njegovo znanje nije bilo steceno - poput našeg znanja - nego je urodeno.”

Posjetio ga je i alim zvani Hasan Efendija koji je cijeli svoj poduži životni vijek proveo predajuci i nikad nije izostao s predavanja osim jedan dan, a to je bio dan njegove posjete Bedi’u-z-Zemanu Saidu An-Nursiju. Sljedeceg jutra nakon njegove posjete, došao je na predavanje rekavši svojim studentima: “Nikad nisam vidio nekog slicnog… On je rijetkost… Nikad nije došao niko poput njega…”

U Istanbulu je Said An-Nursi podnio sultanu Abdul-Hamidu peticiju kojom zahtijeva otvaranje škola u kojima ce se u Istocnoj Anadoliji, gdje se nad stanovništvom nadvilo neznanje i siromaštvo, uz vjerske škole, izucavati matematicke, fizicke, hemijske i druge znanosti. Kritizirao je tiraniju i sistem bezbjednosti i obavještajnu službu dvora Jildiz , što je izazvalo gnjev sultanove svite - koja nije zastupala sultanovo mišljenje - te su ga uputili lijecnicima radi pretraga mentalnih sposobnosti. A ljekarska komisija je donijela odluku o njegovom smještanju u bolnicu Toptaš za duševno poremecene.

Prva tužba u prvom sudskom procesu

A tamo, kad bi neki od lijecnika došao radi ispitivanja njegovih mentalnih sposobnosti, Said An-Nursi bi ga presreo i održao mu govor koji bi obuzeo cijelo srce doktora, koji nije mogao a da ne upiše u svoju dijagnozu:

"Ako ima i trunka ludila u Bedi’u-z-Zemanu, onda na licu cijele zemlje ne postoji normalan covjek.” Potom je Bedi’u-z-Zeman poslan u Mnistarstvo unutrašnjih poslova gdje ga je na razgovor primio ministar. Izmedu njih je tekao sljedeci dijalog:

Ministar: "Sultan ti šalje Mahsus selam, i platu u iznosu hiljadu groša; a kad se vratiš u svoje mjesto, dat ce ti platu trideset lira. Takoder ti šalje i osamdeset lira kao sultanski poklon.”

Bedi’u-z-Zeman: “Nikad nisam zaiskao platu i necu je pimiti, pa makar bila i hiljadu lira. Jer ja nisam došao s licnim ciljem, nego iz interesa zemlje. To što mi nudite je obicno mito za šutnju.”

Ministar: "Ti ovim odbijaš volju sultanovu, a ona se ne odbija."

Bedi’u-z-Zeman: “Ja odbijam, nek sultan bude prinuden da me pozove, tako bih mu mogao izreci rijec istine.”

Ministar: "Posljedice bi mogle biti nemile."

Bedi’u-z-Zeman: “Mnogi su uzocnici, a smrt samo jedna. Ako budem pogubljen, prirast cu za srce Ummetu, jer kad sam stiga u Istanbul, svoj sam život stavio na dlan… Radite šta hocete, a ja stvarno mislim ono što kažem: želim probuditi sinove Ummeta, a to ne cinim ni radi cega osim što sam pojedinac iz ove zemlje; ne da bih pobrao neki rang. Jer služenje zemlji covjeka poput mene ispunjava se samo ukazivanjem savjeta; a to se ne ispunjava osim njegovim vršenjem dobrog utjecaja; a to se ne postiže osim napuštanjem licnih interesa. Stoga ja imam opravdanje kad odbijam platu.”

Ministar: "Ono na šta ciljaš vezano za širenje prosvjete u svome kraju trenutno je na razmatranju Savjeta ministara."

Bedi’u-z-Zeman: "A zašto se onda kasni sa širenjem prosvjete a hiti u pogledu plate? Zašto prednost dajete mojoj licnoj koristi nad opštim interesom Ummeta?”

U Selaniku

Zatim je otišao u Selanik i tu upoznao ugledne licnosti pokreta Al-Ittihad va-t-Tarakki, a buduci da je bio osoba koja zagovara slobodu i islamski princip šure, naišao je na dobrodošlicu kod rukovodstva Al-Ittihada. Nisu ga, medutim uspjeli podrediti sebi, jer je ostao samostalan kao mislilac i licnost, pa kad je kod nekih od njih osjetio neispravnost i protivljenje vjeri, rekao im je:

"Usprotivili ste se vjeri i leda okrenuli Šerijatu.”

U Selaniku je poznati židov Emanuel Karasso - voda masonske lože i clan osmanskog Doma zastupnika - zatražio susret s njim, u nastojanju da izvrši utjecaj na Bedi’u-z-Zemana i njegovu cuvenu licnost uvuce u svoje redove. Bedi’u-z-Zeman je prihvatio susret s njim i on se desio, medutim nije potrajalo da židov izade od njega rekavši:

“Zamalo da me ovaj cudnovati covjek svojom pricom utjera u Islam.”

A ovaj Kraso je prvi cionista mason koji je radio na izvrtanju hilafeta i svrgavanju sultana Abdul-Hamida.

Koncept slobode

Kad je objavljen Drugi Poredak u Osmanskoj državi na dan 23. jula 1908., pažnju je uglavnom usmjerio na držanje hutbi i pisanje clanaka, u kojima je razradio koncept slobode u Islamu i utjecaj Islama na politicki život. Zahtijevao je uvodenje divnog Šeriata, upozoravajuci na iskrivljeno tumacenje slobode, jer je predosjetio podle pokušaje i tajne uplive koji nastoje okoristiti se ovim proglasom u doprinošenju ciljevima obaranja Islama. Govorio je: “Sinovi moje domovine, nemojte pogrešno protumaciti slobodu, kako vam ne bi izmakla iz ruku. Ne lijevajte truhlo ropstvo u sjajne kalupe da nas napojite njegovom gorcinom; sloboda se ne može ostvariti osim primjenom šerijatskih propisa i normi.”

Susret sa šejhom s Al-Azhara

U ovom periodu u Istanbul je stigao Vrhovni muftija Egipta, šejh Bahit Al-Muti’i , pa su istanbulski ucenjaci - koji su bili nemocni da ubijede Saida An-Nursija - željeli da on s njim ude u polemiku. Šejh Bahit je to prihvatio, te je iskoristio priliku dok se on nalazio u kafani u blizini džamije Aja Sofija, nakon namaza, kako bi zapoceo razgovor s njim, pred ocima skupine alima. Uputio mu je slijedece pitanje:

“Kakvo je tvoje mišljenje o sadašnjem stanju sloboda u Osmanskoj državi? I šta misliš o civiliziranosti Evrope?"

Said An-Nursi mu je odgovorio:

“Osmanska država je zatrudnjela s Evropom, i jednog dana ce se poroditi; što se tice Evrope, i ona je oplodena sjemenom Islama, jednog ce se dana i ona poroditi.”

Pred ovakvim jezgrovitim i dubokim odgovorom, šejh Bahit se nije mogao savladati a da ne kaže:

“Ja se slažem s njegovim rijecima, i ja dijelim isto mišljenje, a nemoguce je polemizirati s mladicem poput njega.”

A 5. Nisana 1909. ustanovljena je zajednica "Al-Ittihadu-l-Muhammedi” u Istanbulu. Njeno osnivanje je objavljeno nakon masovnog vjerskog sastanka u džamiji Aja Sofija, na kojem je Bedi’u-z-Zeman održao bogatu hutbu, a nije bio jedan od osnivaca zajednice, nego je samo pozivao u nju i davao podršku.

Dogadaj 31. marta 1325. po grckom kalendaru

Mnogi su pisali o ovom dogadaju, analizirajuci njegove uzroke. Oni koji su pisali nakon svrgavanja sultana Abdul-Hamida, uzroke ovih dešavanja pripisuju sultanu Abdul-Hamidu i tumace kao pokušaj udara kojeg je pripremio sutan kako bi okružio pokret Al-Ittihad va-t-Tarakki.

Medutim, novija historiografska literatura, nakon izranjanja mnoštva dokumenata i licnih sjecanja savremenika tog pokreta, opovrgava ovu optužbu i baca svjetlo na stvarne uzroke ovog krvavog dogadaja, optužujuci Al-Ittihad va-t-Tarakki za njegovo planiranje i iskorištavanje za zbacivanje sultana Abdul-Hamida.

Preovladavajuce mišljenje je da su se previranja desila kao rezultat spleta nekolicine uzroka, medu njima:

Osjecaj naroda o udaljenosti poketa Al-Ittihad va-t-Tarakki od vjere i njihovih cvrstih veza s masonerijom i židovima, a iz toga i da je pokret Al-Ittihada raširio atmosferu terora u zemlji, pošto je pogubljen Hasan Fehmi Beg - vlasnik novine Serbesti, koji je napadao pokret Al-Ittihad va-t-Tarakki silovitim clancima - na mostu Galata, a da mu ubica nikad nije pronaden; kao što je ubijen i Ismail Mahir Paša. U zemlji se takoder proculo da ce organizacija Al-Ittihad va-t-Tarakki otpustiti sve vojne oficire koji su unaprijedeni po osnovu staža u vojsci, a da u vojsci nece ostati osim svršenika vojne akademije. Isto tako se proculo da je Al-Ittihad va-t-Tarakki na Balkanu prodala Bosnu i Hercegovinu, te ostrvo Krit.

U ovako napetom i bremenitom raspoloženju prema organizaciji Al-Ittihad va-t-Tarakki, desio se spomenuti dogadaj; tako što je izbio neposluh medu pojedincima iz vojnog tabora koji je ranije izaslan iz Slanika u Istanbul radi zaštite Poretka, a štab mu je bio u Taš Kašletu. Vojska se podigla i pohapsila svoje zapovjednike u kasarni. U ponoc, 31. marta 1325. po grckom kalendaru, tj. 13. Aprila 1909. su se sastali u dvorištu džamije Sultan Ahmeda, gdje su im se prikljucili vojnici iz drugih logora, i objavili pobunu koja je trajala jedanaest dana, i tu je pala nekolicina žrtava… Vladao je opci metež, nered i nasumicno ispaljivanje vatre, a vojnici su uzvikivali: “Hocemo Šerijat… Hocemo Šerijat…”

Dogadaj je završen pristizanjem vojske Pokreta u Istanbul 23. aprila, koja je uspostavila kontrolu nad situacijom i svrgnula sultana Abdul-Hamida 27. aprila 1909. Takoder je uvela krizne mjere i formirala Vojni sud radi gonjenja odgovornih za ova dešavanja.

Sudenje

I Said An-Nursi je bio medu onima koji su privedeni na gubilište, iako je uloga Saida An-Nusija u ovom dogadaju bila umirujuca, pošto je savjetovao vojnicima da se vrate u svoje kasarne i da slijede zapovijedi svojih oficira. U tom smislu im je održao brojne hutbe. Medutim, ispostavilo se da ga je sud teretio da je o izvjesnim licnostima pisao u novinama Volkan, koja je objavljivala silovite clanke protiv poketa Al-Ittihad va-t-Tarakki.

A u sudnici - s pogledom na leševe petnaest lincovanih koji se naziru kroz prozor - vojni sudac Huršid-paša je zapoceo sudenje Bedi’u-z-Zemanu, rekavši mu:

"Da li i ti pozivaš na primjenu Šerijata? Onaj koji to traži, bit ce onako pogubljen” (pokazujuci rukom na pogubljenike).

Bedi’u-z-Zeman Said An-Nursi ustade i u sudnici održa velicanstven govor, iz kojeg donosimo sljedece citate:

“Ja sam ucenik Šerijata, i stoga sve vagam tezuljom Šerijata. Jedino je Islam moj millet (vjerski pravac) i zato svaku stvar procjenjujem i na nju gledam kroz prizmu Islama.

I kada stojim nadomak svijeta berzaha (posmrtnog prebivališta) kojeg vi zovete ‘zatvor’, cekajuci na stanici pogubljenja voz koji ce me odvesti na ahiret, osudujem i izražavam nezadovoljstvo nepravednim i izdajnickim pojavama koje se dešavaju u društvu. Moje obracanje nije namijenjeno samo vama, nego ga upucujem cijelom ljudskom rodu ovoga vemena. Proživio sam gole, sušte istine zakopane u kaburu srca skrivenim u smislu ajeti-kerima: ‘Onoga dana kad budu ispitivane najskrivenije misli.’ Ko je tudin, a ne najbliži srodnik, nema pravo da ih vidi. Ja sam svim svojim bicem spreman za odlazak na ahiret, pripremljen za putovanje tamo zajedno s onim obješenim na vješala. Predocite sebi moju žudnju za njim pomocu sljedece usporedbe:

Seljak, ljubitelj neobicnih stvari, cuje o Istanbulu, njegovim cudesima, ljepoti i radostima; koliko žudi za njim? Ja sam poput tog seljaka, željan ahireta, koji je jedan paviljon cudesa i divota.

Zato moje udaljenje i progonstvo tamo za mene nije kazna. A vi, ako je u vašoj moci i prilici da me kaznite i na mene nabacite posljedice, onda me kaznite duhovnom kaznom, jer sve drugo za mene nije ni kazna ni snošenje posljedica, nego ponos i cast.

Ova se vlast u dane diktature protivila zdravoj pameti, a sada se protivi i životu u cjelosti. Pa ako ce vlast biti ovakvog oblika i logike, onda nek živi ludilo i nek živi smrt; i nek živi džehennem, dom za zulumcare.

Moja je nada bila da mi se uprilici mjesto za iskazivanje mojih zamisli. I, evo, ovaj mi je prijeki sud postao najprikladnije mjesto za odašiljanje ideja.

Prvih dana istrage pitali su me ono što i druge: ‘Jesi li i ti zahtijevao Šerijat?’

Rekao sam: ‘Kad bih imao i hiljadu života, bio bih spreman žrtvovati ih u ime jedne od šerijatskih istina, jer je Šerijat uzrok srece, on je sušta pravda, on je dobrota.’ I kažem: istinski Šerijat, ne onakav kakav zahtijevaju pobunjenici.”

U toku samo jednog vijecanja, donesena je pesuda o nevinosti Bedi’u-z-Zemana Saida An-Nursija na tom stravicnom sudu koji je dao objesiti na desetine.

Nakon oslobadajuce presude Bedi’u-z-Zemanove na prijekom sudu, napustio je Istanbul u pravcu Vana godine 1910., gdje je davao lekcije i držao predavanja krecuci se medu plemenima i porodicama, poucavajuci ih vjerskim pitnjima i upucujuci ih u istinu.

Tamo je napisao svoju knjigu Polemike koja je štampana u Istanbulu 1913. godine.

U Šam

Godine 1911./1327. posjetio je Šam (današnja Sirija, Libanon i Jordan s Palestinom i dijelom Iraka), gdje mu je bila sestra, i održao hutbu na Arapskom u Emevijskoj džamiji u Damasku, obracajuci se alimima i ogomnoj skupini klanjaca. Ovu je hutbu odštampao u formi brošure pod naslovom Šamijska huba. U njoj je dao dijagnozu za bolesti Islamskog Ummeta i lijekove za njih, medu kojima:

1. Ocaj i osjecaj beznada koji još nalaze mjesto za opstanak u našim dušama.

2. Odumiranje iskrenosti u našem društvenom i politickom životu.

3. Ljubav prema neprijateljstvu.

4. Zapostavljanje duhovne veze koja povezuje mu’mine jedne s drugima.

5. Širenje diktatorstva i širenje raznih zaraza.

6. Svodenje interesovanja samo na licnu korist, bez osvrtanja na opce dobro.

Zatim je naveo lijek za svaku od spomenutih bolesti, zapocevši s “Nadom”.

Iz Damaska je otišao u Bejrut, a odatle morem otputovao za Istanbul, kako bi još jednom istražio svoj cilj vezan za osnivanje Medresetu-z-Zehra’. Susreo se sa sultanom Mehmedom Rešadom i pridružio mu se na putovanju u Rumeliju . Od sultana i organizacije Al-Ittihad va-t-Tarakki je dobio obecanje za otvaranje Doma za Islamske Nauke (Islamski univerzitet) na Istoku, ali su dešavanja Prvog Svjetskog rata ugasila ovaj projekat.

Bedi’u-z-Zeman - zapovjednik i muftija

Bedi’u-z-Zeman je bio izuzetan pobornik mira i protivnik ulaska u rat, ali kad je rat buknuo i u njega ušla Osmanska država, ponio je oružje i pohrlio na liniju fronta.

Nakon što je uzeo ucešce u donošenju fetve o džihadu, vratio se u mjesto Van i tu od svojih ucenika i domacih dobrovoljaca formirao jedinice mudžahida, te su zapoceli ratnu obuku, dok im je on govorio:

“Spremite se i pripremite… Žestoki potres je skoro na vratima.”

Njegovi su se ucenici proslavili preciznošcu pogodaka i velikom neustrašivošcu, tako da se armenijska gerila u sprezi s ruskim snagama, užasavala susreta s tim mudžahidima.

U toku Prvog Svjetskog rata

Krvave borbe su se vodile na kavkaskom frontu u toku Prvog svjetskog rata. Rusija je pokušala prodor u Anadoliju i 16. februara 1916. ruska armija - trostruko mocnija od osmanske vojske - uspjela je uci u grad Erzurum.

Tokom ovih okršaja Said An-Nursi se sa svojim ucenicima borio protiv ruske armije svim snagama. U tim borbama i u ratnim rovovima napisao je svoj vrijedni tefsir Išaratu-l-I’džaz fi Mezannil Idžaz (“Ukazi nadnaravnosti u kratkim crtama”) na Arapskom, te je diktirao, a njegov ucenik Mula Habib pisao. A kad je ruska armija ušla u gad Bitlis, sa svojim je ucenicima rijetkom neustrašivošcu branio grad, gdje su se vodile žestoke borbe po ulicama i sokacima, ali su ruske snage bile mnogo nadmocnije od nejakih obrambenih snaga iz grada.

U toku borbi zadobio je tešku ranu i zajedno s jednim od ucenika pao u vodeni bazen pod nekim mostom. U tom stanju, besvjestan zbog neprestalnog gubitka krvi, ostao je trideset sahata. Kad je ucenik uvidio da ce neprekidno krvavljenje i žestoka studen dokrajciti njegovog profesora, otišao je i obavijestio ruske vojnike o tome.

Tako je Said An-Nursi zarobljen od strane Rusa i poslan u jedan zarobljenicki logor u Kosturmi u Istocnoj Rusiji.

Dostojanstvo zarobljenog mu’mina

Jednog dana je tamo izveden pred sud pod optužbom uvrede Cara i ruske armije. Pripovijest tog dogadaja navodi advokat Abdurrahim Zapsu :

"Kad sam ranjen i zarobljen u mjestu Bitlis u Prvom Svjetskom ratu, u zarobljeništvo je istog dana pao i Bedi’u-z-Zeman. Deportovan je u najveci zarobljenicki logor u Sibiru, a ja na otok Nankon kod Bakua.

Jednog dana, kad je Nikolaj Nikolajevic radi kontrole posjetio logor - zatocenici su pred njim ustajali u znak poštovanja - i kad je prolazio ispred Bedi’u-z-Zemana, on se nije ni pomjerio niti je obratio pažnju. To je privuklo pogled Glavnog zapovjednika, te se on pod drugim izgovorom vratio i naišao ispred njega, ali on ponovo nije mario za njega. Treci put je ovaj stao pred njega i medu njima je, posredstvom prevodioca, potekao sljedeci dijalog:

"Zar me ovaj ne poznaje?"

“Da, prepoznao sam ga, on je Nikolaj Nikolajevic, ujak Carev i glavni zapovjednik kavkaskog fronta.”

"Pa zašto onda pokušava da me ponizi?"

"Nikako, s izvinjenjem! Ja ga nisam ponizio, samo postupam onako kako od mene zahtijeva moje vjerovanje."

"A šta to zahtijeva to vjerovanje?"

“Ja sam ucenjak, Musliman, u srcu nosim vjeru. A onaj ko u srcu nosi vjeru, bolji je od onog koji je ne nosi. Pa da sam mu ustajanjem ukazao poštovanja, iskazao bih nepoštivanje prema svome vjerovanju. Zato i nisam ustao pred njim."

“Znaci da je on, pripisivanjem svojstva nevjerništva meni, uvrijedio mene, moju armiju, moj narod i Cara; zato nek se odmah formira Vojni sud radi uvidaja i njegovog saslušanja."

Na temelju ovog incidenta ustrojen je Vojni sud, a turski, njemacki i austrijski vojni oficiri su dolazili kod Bedi’u-z-Zemana i nagovarali ga da se izvine ruskom zapovjedniku i zatraži oprost od njega. Medutim, on im je odgovorio sljedece: “Ja sam voljan otputovati u Kucu vjecnosti i stati pred oci Casnog Poslanika, s.a.v.s.. Za to mi treba samo pasoš za ahiret, i ne mogu pociniti nešto što proturijeci mome vjerovanju…”

Pred ovim rijecima, svi su izabrali šutnju, išcekujuci ishod.

Sud je zakljucio ovaj proces donošenjem presude o pogubljenju u predmetu uvrede Cara i ruske armije. Stigao je jedan odred pod vodstvom ruskog oficira da bi ga izveli na pogubilište. Bedi’u-z-Zeman ode do ruskog oficira, govoreci mu ozareno: “Dozvolite mi samo petnaest minuta da obavim svoju obavezu."

Zatim ode da uzme abdest, a dok je obavljao namaz, dode Nikolaj Nikolajevic, obracajuci mu se:

“Tražim od vas izvinjenje. Mislio sam da ste to uradili u namjeri da me uvrijedite, pa sam prema vama poduzeo zakonske mjere. Medutim, shvatio sam da nadahnuce za svoje djelo crpite iz vaše vjere i izvršavate ono što vam nareduje vaše vjerovanje. Zato sam opozvao presudu protiv vas. Vi zaslužujete svako uvažavanje i divljenje zbog vaše dobrodušnosti i bogobojaznosti. Molim za izvinjenje što sam vas uznemirio, i ponavljam svoju molbu: molim za izvinjenje."

O ovoj cvrstini u vjeri i visokoj karakternosti, koja je lijep uzor svim Muslimanima, izvijestio je jedan od njegovih sudrugova iz zarobljenickog logora, koji ima cin starješine, a bio je neposredni ocevidac dogadaja.

A ja, cim sam za ovo saznao, oci su mi, same od sebe, preplavile suze.

Sjecanja iz zatoceništva

Nakon boravka Saida An-Nursija u zatoceništvu dvije godine, cetiri mjeseca i cetiri dana, uspio je odatle pobjeci nakon izbijanja boljševicke revolucije, te potresa i bezakonja koji su uslijedili. Stigao je u Njemacku, gdje mu je prireden veliki docek, a odatle se zaputio u Istanbul.

Svoja sjecanja iz dana tog zatoceništva Said An-Nursi je zabilježio ovako:

“Bio sam zatocen u toku Prvog Svjetskog rata na dalekom mjestu, u sjeveroistocnom predjelu Rusije koji se naziva Kosturma. Tamo je postojala mala tatarska džamija na obali cuvene rijeke Volge. Bio sam nezadovoljan svojim zarobljenim kolegama oficirima, pa sam više volio samocu, ali mi nije bio dozvoljen izlazak vani bez dozvole i propusnice. Zatim mi je dozvoljen boravak u mesdžidu uz jamstvo i starateljstvo stanovnika tatarskog dijela, pa sam tu spavao sam. Primaklo se proljece, a noci su bile veoma duge u tom dalekom dijelu svijeta.

Nesanica me je mnogo mucila u tim mrklim, tmurnim nocima, zaogrnutim sumornom nostalgijom, jer se nije culo ništa osim žalosnog žubora rijeke Volge, sitnog lupkanja kišnih kapi i žalopoja rastanka u zvižduku vjetra… Sve me to - za tren - probudilo iz dubokog sna nemara…

I uprkos tome što sebe još nisam ubrajao u starce, onaj koji iskusi rat jeste starac, jer ratni dani, njihova grozota obijeli mladice, i kao da ih prožima jedna od tajni ajeti-kerima ‘Onog dana koji ce djecu sijedom uciniti.’ (Al-Muzemmil: 17). Iako sam bio blizu cetrdesete, osjecao sam se kao da sam u osamdesetim godinama starosti…

U tim tmurnim, dugim, žalosnim nocima i u toj klimi ispunjenoj bolom života u tudini, od moje uvredljive i bolne stvarnosti, grudi mi je shrvalo teško beznade u pogledu mog života i domovine, i kadgod se osvrnem na svoju nemoc i usamljenost, ponestane mi volje i nade. Ali, ispomoc mi je došla iz Kur’ani-kerima, i moj je jezik ponavljao: ‘Dovoljan je nama Allah, i divan li je On oslonac.’

A srce mi je, u placu, govorilo:

‘Ja sam otuden… Ja sam usamljen… Ja sam slab… Ja sam nemocan… Preklinjem za sigurnost… Tražim oprost… Obacam se za pomoc… Na Tvojim vratima, moj Bože.’

A moj duh koji se prisjecao mojih starih prijatelja u domovini i zamišljao mrtve u ovoj tudini, pretocio se u stihove Nijazija Al-Misrija , one što tragaju za prijateljem:

Prošao sam razocarenja ovog svijeta

I razvio krila lišenosti,

leteci u cežnji, svakog trena izvikujuci

‘Prijatelja..! Prijatelja..!’

Bilo kako bilo… Moja ‘nemoc’ i ‘slabost’ su u tim melanholicnim, dugim, nocima mrklim od rastanka i tudine, postale nacinom približavanja pragu božanske milosti i zagovornicima pred božanskom prisutnošcu, tako da sam bio iznenaden kako sam uspio pobjeci za kratko vrijeme i neocekivano prevaliti razdaljinu koju je nemoguce u hodu prevaliti za manje od cijele godine, a nisam vladao ni ruskim jezikom. Umakao sam iz zarobljeništva na cudesan i zapanjujuci nacin, zahvaljujuci pomoci od Allaha koja me je sustigla u skladu s mojom nemoci i slabosti, pa sam stigao u Istanbul prošavši preko Varšave i Beca. Tako sam se izbavio iz tog zarobljeništva s lahkocim koja izmamljuje cudenje, jer sam dugacak bijeg ispunio s velikom jednostavnošcu i lahkocom, što ne bi postigla ni najhrabija, najinteligentnija i najlukavija osoba, koja cak poznaje ruski jezik…”

U Daru-l-Hikma Al-Islamijja

U Istanbulu je, u znak priznanja, imenovan clanom Daru-l-Hikmeta , (Kuce Islamske mudrosti), 13. augusta 1918., bez njegovog znanja, gdje se clanstvo nije odobravalo osim izuzetnim licnostima i ucenjacima. Medu njenim clanovima su bili: cuveni pjesnik Mehmed Akif, ucenjak Ismail Hakki, poznati mufessir Hamdi Elmali, Šejhu-l-Islam Mustafa Sabri, Sa’duddin-paša, i drugi.

Said An-Nursi nije ucestvovao na sastancima Daru-l-Hikmeta, jer je osjecao istinsku potrebu da se odmori nakon onolikih patnji koje je pretpio u danima zatoceništva. Kako je njegovo odsustvovanje ucestalo, uputio je zahtjev za razrješenje od ovog clanstva.

U tom periodu, vlada mu je bila odobrila platu, a on nije uzimao odatle osim tek toliko da se izdržava, a za ostatak štampao neke svoje poslanice i naredio da se besplatno distribuiraju Muslimanima.

Njegov bratic Abdurrahman, koji je s njim živio u tom periodu, u pismu koje je poslao svome amidži Abdul-Medžidu, kaže:

“Zbunjen sam stanjem mog amidže Saida, u meni je ugasio sve dunjalucke nade. Napisao je brojne knjige i jednom me pozvao rekavši: ‘Idi i pozovi mi upravnika izvjesne štamparije’. Otišao sam, a kad je predao svoja djela upravniku, rece mi: ‘Abdurrahmane! Donesi mi novac koji si uštedio, i isplati ga gospodinu upravniku.’ Ucinio sam šta je htio, a kad je upravnik otišao, moje oci su se ispunile suzama, ali sam se poceo tješiti rijecima:

‘Ove ce se knjige štampati i prodavati, a novac ce se povratiti i ja cu ga sacuvati.’ Medutim, nakon nekoliko dana, ponovo me je poslao da pozovem upravnika. Ovog puta je rekao upravniku: ‘Molim te da na mojim knjigama staviš natpis da se distribuiraju besplatno Islamskom Ummetu.’

Kad je upravnik izašao, osjetio sam da se duhovna veza koju sam osjecao prema svom starom amidži pokolebala, i nisam se uspio savladati da ne zaplacem. Rekoh mu: ‘Amidža! Novac sam cuvao da podignem našu kucu koju je razorio rat, a sad si mi ubio tu nadu… je li to dozovoljeno?’

Amidža se osmijehnuo govoreci mi:

‘Sine… Abdurrahmane! Vlada nam je davala veliku platu, a meni je dozvoljeno iz nje uzeti samo onoliko koliko je nužno; a što prede preko toga, obavezan sam vratiti u Bejtu-l-mal. Zato sam ja to vratio muslimanima i ne vjerujem da ceš to razumjeti, ali znaj da ce ti Allah ako htjedne dati kucu na bilo kojem mjestu ove domovine.’”

Glasnik osvješcenja

Kad su jedna za drugom uslijedile teškoce i porazi Osmanske džave, armije kolonijalnih sila se umiješale u Turskoj i potpisan je sporazum u Sevru. Said An-Nursi je osjecao ove udarce kao da ga pogadaju u srce:

“Osjecao sam ove udare na Islamski svijet kao da su usmjereni u najdublje dubine mog srca.”

O tom periodu u svom životu piše:

"Kad sam se vratio iz zarobljeništva, stanovao sam s braticem Abdurrahmanom u palaci navrh Camlidža u Istanbulu. Taj život bi se mogao nazvati idealnim u dunjaluckom smislu, u poredenju s drugima; to iz razloga što sam se ja izbavio iz zarobljeništva, a sredstva za izdavaštvo su mi bila dostupna u Daru-l-Hikma Al-Islamijja, što udovoljava mojoj naucnoj struci; dok su me popularnost, dobar glas i naklonost pema meni okružili u mjeri u kojoj to ne zaslužujem. Stanovao sam u najljepšem kutku Istanbula, Camlidža, i sve mi je bilo kako se poželjeti može, buduci da je moj bratic Abdurrahman, Allah mu se smilovao, bio sa mnom, a on je krajnje inteligentan i domišljat, te je ujedno bio i ucenik i žrtva, i uslužitelj i pisar, i njega sam smatrao svojim duhovnim sinom.

I dok sam osjecao da sam ja najsretniji covjek na svijetu, pogledao sam u ogledalo i vidio sijede dlake na glavi i u bradi, te se poce ukazivati ona osviješcenost koju sam osjetio u zarobljeništvu u Kusturmi. Ja se dadoh u duboko razmatranje i razmišljanje, usredsredujuci se na ta stanja za koja sam se vezao srcem i smatrao ih središnjom tackom dunjalucke srece. I nisam pogled usredsredio na neko stanje ili razlog, a da nisam uvidio da je on isprazan i varljiv, ne zaslužuje da se na njemu zaustavlja niti za njega veže. Zahvaljujuci tome u to vrijeme sam našao nevjernost i gubitak prijeteljstva jednog bliskog prijatelja, koji se ubraja u moje najprisnije prijatelje, neocekivano i na nacin koji nisam mogao zamisliti… Sve to je dovelo do odvratnosti i nezadovoljstva dunjaluckim životom, i rekoh svome srcu:

‘Zamisli, jesam li ja potpuno obmanut? Vidim mnoge koji na naš život, koji je iz ugla zbilje vrijedan žaljenja, gledaju blagonaklono; pa jesu li svi ti ljudi obuzeti ludilom? Ili sam ja na putu da poludim, jer te dunjalukom zavedene ljude smatram ludacima i lunaticima?’ Bilo kako bilo… Osvješcenje koje sam doživio kod pogleda na sijede, navelo me je da prije svega uvidim: nestalnost onog na što se vezujem od stvari podložnih nestalnosti i prolaznosti!!.

Zatim se osvrnuh na sebe, i vidjeh da sam krajnje nemocan!.. Kod toga moj se duh izdera, a on velica vjecnost, ne preolaznost, izdera se iz svojih dubina: ‘Ako sam tjelasno jedna prolaznost, kakvoj koristi se mogu nadati od ovih prolaznosti? I ako sam nemocan, šta mogu ocekivati od nemocnih?.. Mojoj bolesti nema lijeka osim kod Neprolaznog Vjecnog, kod Bespocetnog Mocnog.’ I poceh tragati i izucavati…”

U ovom periodu, dok su snage engleske kolonijalizacije okupirale Istanbul, 16. marta 1920. godine, Bedi’u-z-Zeman je napisao svoju knjigu Al-Hutuvatu-s-Sitt (“Šest koraka”) i poceo je tajno distribuirati uz pomoc svojih ucenika i prijatelja… U toj knjizi Bedi’u-z-Zeman, žestokim i strahovitim jezikom napada Engleze i nepobitnim dokazima, opovrgnuvši njihove argumente, smiruje nedoumice koje su u to vrijeme bile isprovocirane. On pažnju Muslimana usmjerava na njihove ambicije i bori se protiv ocaja koji je ovladao mnogim dušama, te radi na jacanju njihove odlucnosti.

U nizu zavjera protiv Islama, Englezi su putem anglikanske crkve uputili šest pitanja islamskom Mešihatu da u šest stotina rijeci odgovori na njih. Mešihat je ova pitanja proslijedio Bedi’u-z-Zemanu. Njegov odgovor je bio da se “na ova pitanja ne odgovara sa šest stotina rijeci, ni sa šest rijeci… a niti jednom rijecju; nego tako da se jednom pljune u lice drskog Engleskog prokletnika."

A nakon što se srušila i raspala Osmanska država, ukazala se težnja nekih brižljivih Kurda za osnivanjem jedne kurdske države u istocnim oblastima Turske. Buduci da je Said An-Nursi kurdskog porijekla i da je uživao visok položaj u srcima stanovnika istocnih pokrajina, jedan mu je novinar poslao poruku kojom od njega traži da se prikljuci onima koji pozivaju u osnivanje ove države. U podužem pismu, Said An-Nursi mu je odgovorio, rekavši:

“Rifat-beže… Bit cu uz tebe ako budeš pokušao oživjeti Osmansku državu… Na tom putu sam spreman žrtvovati svoj život. A što se tice uspostave kurdske države… Nikako!”

Isti je prijedlog i zahtjev primio od Sejjida Abdul-Kadira, vode organizacije “Ta’ali-l-Akrad” (“Uznositost Kurda”), i odgovor mu je takoder bio “Ne!”

Fetva

Pokret otpora protiv strane okupacije zapoceo je u Anadoliji, pa je Šejhu-l-Islam (Islamsk poglavar) Abdullah Efendija, pod pritiskom engleskih kolonijalizatora, izdao fetvu protiv ovog pokreta i njegovih izvršitelja, ali je ubrzo sedamdeset šest muftija, trideset šest alima i jedanaest zastupnika, izdalo protu-fetvu, podržavajuci taj pokret i poticuci na borbu protiv okupatora. Bedi’u-z-Zeman je bio jedan od tih alima, izjavivši:

"Fetva koja je donesena u Mešihatu i Direkciji pod pritiskom Engleza i po njihovom nalogu, je nevažeca, i nije dozvoljeno pokoriti joj se. Jer, oni koji su se podigli u otporu protiv neprijateljske okupacije se ne mogu smatrati pobunjenicima. Stoga je obavezan opoziv ove fetve."

S Mustafom Kemalom

Zahvaljujuci popularnosti Bedi’u-z-Zemana zbog svog neprijateljstva prema okupatorima, pozvan je u Ankaru - središte pokreta otpora - od strane Mustafe Kemala, kako bi im se prikljucio, ali je on odbio taj poziv, govoreci:

“Ja želim da se borim na najopasnijim položajima, a ne iza rovova, a smatram da mi je ovo mjesto opasnije od Anadolije.”

Medutim, poziv je ponovljen, pa je otišao tamo 1922. godine pred Kurban bajram, gdje mu je na stanici prireden svecan docek. Medutim, nije bio mnogo sretan u Ankari, jer je, na veliku žalost, primjecivao da vecina zastupnika ne obavlja namaz, kao i da su postupci i ponašanje Mustafe Kemala u suprotnosti s Islamom, što ga je puno ražalostilo. Stoga se 19.01.1923. odlucio na štampanje proglasa koji sadržava deset tacaka, namijenjenog zastupnicima. Savjetuje ih i podsjeca na Islam, zapocevši s:

“O, vi, poslanici! Bit cete proživljeni jednog Velikog dana.”

Rezultat ovog proglasa koji je podijeljen medu zastupnicima, a za cije se donošenje zauzeo general Kazim Karabekir (prvi zapovjednik poketa otpora) bio je da se blizu šezdeset zastupnika popravilo u vjeri i obavljalo namaz, tako da je mesdžid u zgradi sjedišta bio nedovoljan za one koji su obavljali namaz, te su pešli u vecu prostoriju.

Mustafa Kemal nije bio zadovoljan ovim proglasom, te je pozvao Bedi’u-z-Zemana i medu njima se desila žestoka prepirka. Izmedu ostalog Mustafa Kemal je rekao:

“Nema sumnje da nam je potreban cijenjen ucitelj poput tebe; ovdje smo te pozvali da se okoristimo tvojim znacajnim idejama. Medutim, prvi posao koji si za nas poduzeo je prica o namazu. Prvi vaš napor ovdje bio je unošenje razdora medu clanovima Vijeca.”

Bedi’u-z-Zeman mu je odgovorio, nasamo, upiruci u njega prstom:

“Paša…Paša… Najveca stvar koja se istice, nakon Imana, jeste namaz. Onaj koji ne klanja, je izdajnik, a njegova šerijatska pozicija je da bude odbacen…”

Zato je Mustafa Kemal razmišljao da ga udalji iz Ankare pod izgovorom naimenovanja glavnim vaizom za istocne pokrajine, uz atraktivnu platu, ali je Said An-Nursi odbio taj zadatak.

Njegova djela

Vidljivo je u ovom periodu, tj. nakon dolaska iz zarobljeništva i za vrijeme boravka u Istanbulu, kao i perioda u Ankari, da je pisao poslanice i knjige na dva jezika, turskom i arapskom.

Prvo što je napisao na Arapskom bilo je djelo Išaratu-l-I’džaz (“Ukazi Cudotvornosti”); zatim godine 1921. Kizil Idžaz fi-l-Mantik (Pribilješke u Logici). A u Ankari: Zejlu-l-Zejl - Al-Hibaba i drugi dijelovi Arapskog Nuranijskog Dvostiha (Al Masnavi Al-Arabi An-Nuri).

A na turskom jeziku, 1923. godine je izdao As-Sanuhat (Biseri). Do 1921. je vec bio izdao sljedece poslanice:

Rumuz (Simboli), Išarat (Znakovi), Tulu’at (Ukazanja), Lam’at (Odsjaji), Šu’a’at (Zracci) iz poznavanja Vjerovjesnika s.a.v.s. i tacka iz spoznaje Allaha, Visok je i Uzvišen.

U ovim je poslanicama naveo nepobitne dokaze postojanja Allaha, njegove Jednoce i Jedinstva, nastojeci obrušiti se na talas sumnji, bezvjerstva, udaljavanja od vjere, koji su se pojavili u sredinama zavedenim Zapadom. To stanje opisuje u uvodu Poslanice o prirodi:

‘Pozvan sam da posjetim Ankaru 1338. (1922.) godine i bio svjedok radosti i veselja vjernika zbog sloma Grcke pred islamskom vojskom, ali sam zapazio - u valu te radosti - strahovito bezvjerje kako nadire pokvareno i podlo, i uvlaci se svojim iskvarenim shvatanjima u cvrsto vjerovanje mu’mina, u želji da ih iskavare i zatruju… Duboko sam se duhom ražalostio i povikao, tražeci pomoc od Allaha Visokog i Mocnog, i zaštitu u utvrdi ajeti-kerima: ‘Poslanici njihovi su im govorili: ‘Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje?’ (Ibrahim:10); od ove užasne pogibelji koja nastoji isprijeciti se pred nacelima vjere. Napisao sam cvrst i britak dokaz koji obezglavljuje to bezvjerje, u upecatljivoj poslanici na arapskom jeziku, a njene smislove i ideje sam crpio iz svjetla ovog ajeti-kerima, kako bih potvrdio neospornost postojanja Allaha, Uzvišen je, i ociglednost njegovog Jedinstva. Štampao sam je u štampariji Beni Gun u Ankari… Medutim, nisam primjecivao djejstvo tog cvrsog dokaza u odupiranju raskolništvu i zaustavljanju njegovog napredovanja u shvacanjima ljudi. Razlog tome je bio njena izrazita kratkoca i uopcenost zbog malbrojnosti poznavalaca Arapskog u Turskoj i rijetkosti ljudi zainteresiranih za njega u to vrijeme. Tako se zabluda ateizma proširila i to sam, na veliku žalost, ustanovio u redovima naroda, što me je prisililo na ponovno pisanje te poslanice i njenih argumenata na Turskom, uz odredene razrade i pojašnjenja. Ta je poslanica…"

Put u Van 1923. godine

Napustio je Ankaru nakon što je izbliza napipao i predosjetio skrivene i zle namjere koje su prema Islamu gajili mnogi ljudi od odgovonosti. Pogodila ga je duboka žalost, što ga je dovelo do intenziviranja tehedždžuda, ibadeta i žaljenja Allahu na stanje u koje su zapali muslimani. Mnogo vremena je povodio u Vanu, u blizini jedne stare napuštene ruševine na brdu Ark. Boravio je u i’tikafu i povucenosti, kao da ga je Allah pripremao za suceljavanje s ogromnim nedacama i razornim olujama koje samo što se nisu srucile na Islam. O njemu jedan njegov ucenik kaže:

“Svake noci je ustajo da obavi salatu-t-tehedždžud; ponekad bih ga vidio kako klanja, pa ne bih mogao zaspati. A kad bi vidio da sam budan, rekao bi mi: ‘Kad si budan, hajde dodi i pridruži mi se u ucenju dove.’ Medutim, ja nisam znao uciti nijednu dovu, pa bi mi rekao: ‘Ja cu uciti dovu, a ti ponavljaj za mnom: Amin.’

Ponekad bih u toku dove zakunjao, a on bi me pogledao i rekao:

‘I ja sam bio poput tebe… Ali, povratit ceš se.’"

Ustanak Šejha Saida Pirana

U istocnim pokrajinama Turske je planuo ustanak pod vodstvom Šejha Saida Pirana, koji je bio šejh Nakšibendijskog tarikata i njegov istaknuti voda medu kurdskim lozama. Ustanak je bio usmjeren potiv politike Mustafe Kemala koji je izazvao gnjev naroda svojim anti-Islamskim usmjerenjem.

Pred izbijanje ustanka, Šejh Said Piran je slao poruke Ustazu Saidu An-Nursiju, tržeci od njega da mu se pridruži u ustanku protiv vlade u Ankari, ali je on odbio, ne želeci prolijevanje krvi nedužnih muslimana u jednom pokušaju koji je bez nade za uspjeh.

Ovdje bilježimo dijalog koji je tekao izmedu njega i Husejn Paše, celnika jedne kurdske porodice:

Husejn Paša: “Želim da se s tobom posavjetujem o necemu; moji su vojnici spremni, a ima i konjica. Takoder i oružje i municija. Ocekujem od vas naredbu.”

Said An-Nursi: “Šta si rekao? Šta namjeravaš uciniti? I protiv koga ceš ratovati?”

Husej Paša: “Borit cemo se protiv Mustafe Kemala.”

Said An-Nursi: "A ko su vojnici Mustafe Kemala?"

Husejn Paša: “Šta da kažem… Oni su vojnici!!”

Said An-Nursi: “Njihovi vojnici su sinovi ove domovine, oni su tvoji rodaci, pa koga ceš onda ubijati? Koga ce oni ubijati? Razmisli… Urazumi se! Ti želiš da brat ubija svog brata…”

Husejn Paša: "Smrt je bolja od ovakvog života.”

Said An-Nursi: “Šta je skrivio život? Ako ti je dodijao tvoj život, šta su skrivili jadni muslimani?”

Husejn Paša (uznemireno): “Upropastio si mi odlucnost i volju i sad ne znam kako cu stati pred svoju familiju koja ocekuje moj povratak. Mislit ce da sam se prepao. Uništio si mi ugled medu porodicom.”

Said An-Nursi: "Pa šta ako ti vrijednost kod ljudi bude nula, a zadovoljiš kod Allaha?"

Kad mu je Huejn Paša rekao da ustankom želi primijeniti Šerijat, Said An-Nursi mu je rekao: “Želiš li primijeniti Šerijat? Primjena Šerijata nije na ovakav nacin. Da sam ti rekao: ‘Husejn Paša, dodi sa svojih tri stotine vojnika da uvedeš Šerijat, tvoji bi vojnici na putu ovamo vršili otimacinu, pljackanje i pokolj svakoga ko im se nade na putu… A to je u suprotnosti sa Šerijatom."

Ovo dokazuje da Ustaz Said An-Nursi - uz odsustvo volje za prolijevanjem muslimaske krvi - nije imao pouzdanja u te ljude, u doseg njihove islamske svijesti i u stepen njihovog kapaciteta da predstavljaju Islam.

Ovaj ga stav, medutim, nije zaklonio od gnjeva vlasti u Ankari kad je režim - nakon sloma pokreta Šejha Pirana - zapoceo hvatanje kurdskih plemenskih starješina i voda i njihovo prebacivanje i progonstvo u druge gradove, te stavljanje pod prismotru. I mada se Ustaz Said An-Nursi posvetio ibadetu u napuštenim razvalinama navrh brda Van, režim je poslao odred za njegovo privodenje, i pored znanja da porodice iz grada Van, u kojem se nalazio Ustaz Said An-Nursi, pod njegovim utjecajem nisu ucestvovale u pokretu, kako je prethodno receno.

Hapšenje i progonstvo 1925. godine

Jedinica za privodenje se uspela uz brdo i uhapsila alima koji se bio povukao u ibadet. Prevezli su ga u Istanbul preko Erzuruma i Trabzona, a putovanje je proteklo na sanjkama koje su vukli konji po snjegovima koji su prekrili brda te žestoke zime.

U Istanbulu je ostao pritvoren dvadeset dana, kad je izdat nalog za njegovo prebacivanje u grad Burdur, gdje je ostao sedam mjeseci. Svo vrijeme tog boravka proveo je u ibadetu i u pisanju poslanice Al Madhal ila-n-Nur (Uvod u Nur), a radi se o lekcijama iz Kur’ana. Kasnije je rukom prepisana i cirkulirana od strane njegovih ucenika i simpatizera. Odatle je prebacen u Ispartu, gdje je ostao nekoliko mjeseci.

U Barlu na palubi camca

Ni ovdje ga nisu ostavili, buduci da su izdate zapovijedi o njegovom progonstvu u udaljenu oblast Barla.

Ševket Demiraj, vojnik zadužen za prebacivanje Ustaza An-Nursija u predio Barla, pripovijeda svoja sjecanja i kaže:

"Bio sam u gradu Agridir kad su me pozvali u sjedište Gradske uprave ujutro jednoga dana. Otišao sam, a tamo su bili Kaimekam (komesar) i zapovjednik žandarmerije (policije) sa clanovima Gradskog vijeca, kao i jedna osoba s turbanom, cetrdesetih godina, u džubbi i ugledne pojave.

Zapovjednik žandarmerije mi se obrati govoreci:

‘Slušaj, sine, na tebi je da ovog našeg šejha poznatog pod imenom Bedi’u-z-Zeman odvedeš u Barlu. Ovo ti je vrlo važan zadatak. A kad ga tamo predaš u stanicu, neka ti se potpišu na službene papire, i zatim nas o tome obavijesti.’ Rekoh mu: ‘U redu, gospodine.’

Izadoh sa šejhom, a na putu mu rekoh:

‘Šejhu naš, ti si mi poput oca, a ovo je zadatak kojim sam zadužen. Molim da mi to ne uzmeš za zlo.’”

Zatim nastavlja opis putovanja camcem na jedra i kaže:

"Zrak je bio hladan, zimsko je doba, a vode jezera mjestimicno zaledene. Jedan veslac camca je probijao led s dugackom motkom u ruci i tako krcio put jedrenjaku.

Šejh Bediu-z-Zeman nam je poceo dijeliti nešto suhih groždica i slatkiša. Posmatao sam ga pažljivo i vidio da je potpuno smiren, osmatrajuci jezero i okolne planine.

Pošto je dan bio kratak, vrijeme ikindije namaza je brzo nastupilo. Htio je klanjati stojeci, pa smo camac usmjerili prema Kibli. Cuo sam glas koji izgovara:

‘Allahu Ekber!..’ Nikad ranije u cijelom životu nisam bio cuo Tekbir izgovoren u takvom stahopoštovanju i skrušenosti; osjetio sam da su nam se naježile dlake na tijelu. Njegovi pokreti i pojava nisu nalicili na pojave drugih šejhova koje znamo…

Nastojali smo da približno održimo pravac upravljen prema Kibli, a kad je šejh završio s namazom, okrenuo nam se govoreci:

‘Hvala vam, braco moja, ja sam vas izmorio!’

Bio je jedna skromna osoba i dobrocudne naravi.”

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
8979

Powered by Blogger.ba